k2-15

SKUPŠTINA GRADA KRAGUJEVCA: "The best TV show ever"

Autor: Miroslav Miletić
18:13 | Subota, 24 10 2015

Nekad sam bio kul tip: slušao sam muziku, gledao filmove, čitao knjige, tulumario sa ekipom po kafićima i gajbama a onda se u moj život, neprimetno i na kvarno, krajem osamdesetih godina prošlog veka, umešala politika i evo me, posle skoro trideset godina, kako po televizijskim kanalima tražim vesti, emisije u kojima se raspravlja o aktuelnim političkim problemima, direktne prenose konferencija za novinare ili skupština.

Razmere moje propasti su ogromne: u četvrtak sam zaspao slušajući raspravu u republičkom parlamentu a u petak ujutru sam poranio da pristavim kafu, namestim se kako pripada i od početka počnem da pratim direktan prenos sednice Skupštine grada Kragujevca. To je sila, to kad uhvati ne pušta.

Svaka čast poslanicima u republičkom zakonodavnom telu, umeju oni da ga založe pošteno, skidam kapu i učesnicima svih srpskih rijaliti programa, svim zvezdama i zvezdicama, svim licima koja zvuče poznato, ali sednice lokalnog parlamenta je the best tv show ever.

Pre neki dan, u petak, bio mi je dovoljan samo pogled na tačke dnevnog reda čaršijskog parlamenta pa da shvatim da će biti više nego zanimljivo, da će svašta da bude, svašta može da se desi a da će u svakom slučaju svašta moći da se čuje.

Nisam pogrešio.

Iskusan sam u tim stvarima. Znam kako će da teče rasprava, mogu sa visokim procentom tačnosti da vam kažem unapred ko će se, kad i zbog čega javiti za reč, a kad neko digne ruku, pre nego što zine, reći ću vam čak i po kom osnovu se javlja za reč.

Ipak specijalitet kuće, ono što lokalni parlament čini zaista najboljim šou programom svih vremena je tzv. tehnika skretanja u rukavac. O čemu se radi? Ukratko, da bi rasprava došla do svog besmisla, što i jeste cilj, jer je ishod glasanja uvek unapred poznat, da bi svako od odbornika rekao ono što hoće a što nema veze sa tačkom dnevnog reda, rasprava obično ide ovako: prvi odbornik iliti onaj koji obrazlaže tačku dnevnog reda drži se teme, sledeći odbornik izlazi, počinje od tačke dnevnog reda i onako, izmedju dva zareza, spomene neku drugu temu, evo ga i treći odbornik izlazi za govornicu, hvata se za onu drugu temu, ono pomenuto izmedju dva zareza, pominje nešto treće, daje žmigavac i skreće, njega prati sledeći odbornik koji, poštujući skupštinski saobraćaj, čvrsto prati žmigavac i čitava rasprava odlazi u rukavac: u dalju ili bližu prošlost, nečiju imovinsku kartu, porodično stablo, familiju, oca, majku, ženu, švalerku...

Napominjem da neiskusni gledaoci ovo teško mogu da primete. Jedina pomoć može da stigne od predsedavajućeg koji može da se ponaša na dva načina: da se pravi blesav, stiska zvonce i s vremena na vreme kaže: „Molim vas!“, ili da počne da maše žutim i crvenim kartonima, oduzima i upada u reč odbornicima ili da ih čak udaljava iz sale

Predsednik Urošević je, što bi rekli sportski komentatori, lak na žutiim i crvenim kartonima! Opozicija viče da je to neopravdano, predstavnici vladajuće većine kažu opravdano! Gledaocima je, u svakom slučaju, zanimljivo.

Kako sve ovo gore, teoretski napred navedeno, izgleda u praksi videlo se najbolje prilikom rasprave o finansijskim izveštajima o poslovanju javnih i javno-komunalnih preduzeća.

Dovoljno je bilo da i pre početka rada po tačkama dnevnog reda predsednik odborničke grupe ZZŠ ( u osnivanju, restruktuiranju i prikupljanju potpisa – prim.aut) Bojan Stojadinovićizadje i spomene „kriminalne radnje prebacivanja para na račun RTK“ pa da krenu opomene, kartoni, odlasci u rukavac, da svi ostali izveštaji padnu u drugi plan.

Kada je malo kasnije, posle kolektivnog zaklinjanja u mlade, raseljavanja i naseljavanja ljudi iz baraka, posle par žutih kartona, opomena, oduzimanja reči, odbornik Saša Milenić, govoreći o činjenici, koju niko od prisutnih nije osporavao, da je Gradsko veće za više od 30 miliona dinara nego što je inače predvidjeno u budžetu (zakonu, što bi rekli – prim.aut.) uvećalo subvencije za RTK, koje je sada, gle koincidencije, u privatnom vlasništvu, pomenuo naslov iz lokalnih novina „Radomirov miraz Miloici“ i u maniru najboljih antičkih mudraca završio sa „Šio mi ga Djura!“, bio je to žmigavac koji su svi sledeli.

Kulminacija, tako uvredljiva za sve koji su bilo kada u životu radili ili rade u RTK, šta god o njoj mislili, bila je u rečenici jedne odbornice koja je rekla: „Kad udajete ćopavu devojku morate da dajete miraz!“

Gledaocu, već izgubljenom u rukavcu,  izgleda, u tom trenutku, da je potpuno nevažno koja je strana, vladajuća ili opoziciona, u pravu, ko govori istinu u slučaju prebacivanja para. U direktnom prenosu, u skupštinskoj raspravi, u tim rukavcima, jednostavno se gubi pitanje protiv/zakonitosti čitavog slučaja. Tako se gubi i odgovor koji svi ispred malih ekrana naših televizora očekujemo.

Zato u prvi plan iskače besmislenost rasprave jer, da vas podsetim, prosto tako stoje stvari, ishod glasanja se unapred zna.

Besmislenost, na kraju jednog od rukavaca, svoju konačnu potvrdu dobija u rečenici odbornika vladajuće opuštene napredne većine koji je obraćajući se ostacima opozicije u sali rekao: „Vi kao da nikad niste bili na vlasti!“

I zaista, kad bacite pogled na skupštinsku salu, svi odbornici koji sede u njoj, od poslednjih lokalnih izbora ili prošlogodišnjeg karantinskog prekomponovanja vlasti pa do danas, bili su barem jednom na vlasti.

Nema sumnje da će tako biti i sledeće godine, posle aprilskih izbora, koje je, izmedju dva zareza, dajući žmigavac, i ulazeći u rukavac, najavio predsednik odborničke opuštene grupe Srpske napredne stranke, Goran Kovačević.

Osećaj odbornika za izbore je nepogrešiv. Nema razloga da se u to sumnja.

Do tada, ne preostaje mi ništa drugo nego da kao reporteka televizije, koja se direktno uključila u vesti, zaključim da bi to za sada bilo sve i da, citirajući je, završim, „da ne smetamo više, da neko od prisutnih ne dobije opomenu.“