Kragujevčani

Ivan Raca: Pred diplomom lekara, slušaoce leči muzikom i smehom

Autor: Jovana Mladenović
12:00 | Nedelja, 31 07 2016

Kragujevac nije samo grad u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, on je poezija skliznula s pera velike Desanke Maksimović. Kragujevac je onaj prolećni vetar i graja mojih drugara u našim Šumaricama; moji nestašluci i odvijanje osigurača po Bagremaru; drugarsko odmeravanje snaga u Koloniji; znanje stečeno u "Stanislavu", najboljoj školi na svetu, koja se nalazi na uvek spornoj granici šmekerske Kolonije i avangardne Erdoglije. Kragujevac su i sva zaljubljivanja jednog srednjoškolca iz inovativne Druge gimnazije; svi osmesi upućeni onima koje je bol stigao, ali su voljni da budu pomoć jednom studentu medicine. Kragujevac je svako uključenje mojih slušalaca sa rečima hvale i kritike. Moj grad je moj uzdah i žal kada nisam u njemu, ali i neopisisva bura emocija kada mu se vraćam i vidim njegova svetla, lepotu Đurđevdanskog krsta, nesalomivost kamenih mostova i dobroćudnost naše Cici Mice, Lepenice.

ivan raca3Ovim rečima Ivan Raca, apsolvent medicine i radijski voditelj, objašnjava šta ga određuje ponosnim Kragujevčaninom. Mnogo sugrađana ga zna, čak i ne znajući da baš njega znaju, jer već 10 godina ne prestaje da drži pažnju ljubitelja najslušanije radio stanice Stari grad, a ranije je 5 godina bio voditelj na Bisu i Boomu. Njegov program poznat je kao "turbo šibačina" putem kog demistifikuje reč turbo u muzici, jer ako jedan Rambo Amadeus kaže da postoji turbo folk, koji ni profesori sa Berklija nisu uspeli da definišu na taj način, već našu novokompovanu muziku svrstavaju u elekstro pop, onda može i on da tu reč koristi u smislu podizanja dobrog raspoloženja slušalaca koji izdvoje bar minut vremena sa njim, smatra Ivan. Pošto je prvi rekao "turbo" na nekoj radio stanici u gradu, dobio je i nadimak Turbo Ivan, a takav je i takav osmeh, nikad lažan, uvek glasan, nekima možda i čudan. Od svih emisija na Starom gradu, najdraža mu je "Spajalica" koju je radio sa omiljenom koleginicom Dacom, a tako su spojili tri para, od kojih su se dva venčala. Čuvena slušateljka "Zelenooka mačkica" se preko "Spajalice" udala za dečka iz Švajcarske koji je, prolazeći kroz Kragujevac, slušao baš u tom trenutku Stari grad i javio se u emisiju kao "Golf 4". Pamte se i emisije "Res publika", gde su slušaoci dodavali rečenicu na rečenicu i pravili priču bez ikakvog smisla ali uvek smešnu, "Lobotomija" koja je bila poput kolumne o dešavanjima u Srbiji i Kragujevcu iz Ivanove perspektive, "Pic top" posvećen automobilizmu, "Tasmanijum" kao jedna od najslušanijih radio emisija u gradu...

Od radijskog posla lepše je jedino biti lekar, smatra Ivan. Televizija ga ne privlači jer ograničava maštu, dok radijski slušaoci u svojoj glavi sami kreiraju sliku na osnovu onoga što im priča neko iz "spravice". Zato Ivan radio vidi naslednikom knjige koja takođe daje mašti na volju. Radio je svet u kome uživa, u kome se sa slušaocima i smeje i plače, gde je proživeo najbolniji dan kada je izgubio nanu i smenu, koju inače uvek počinje i završava nekom Cecinom numerom, otvorio pesmom "Pile". Iako je plakao i bilo mu je izuzetno teško, osmehnuo se već sa prvom porukom ohrabrenja od slušalaca koji su ga podsetili da je baš on osmeh Starog grada. Uz sve to, a možda i na prvom mestu, neizmerno mu znače kolege koje su postale pravi prijatelji i deo njega, i Milan koga smatra najboljim poslodavcem na svetu i koji je za Ivana i danas isti onaj plavokosi dečak koji mu je pre 10 godina pružio ruku prijateljsva. Pošto je radio za njega način života, a mikrofon ima dejstvo opijata, Raca bi voleo da dok god je u programu slušaocima šalje samo pozitivnu energiju uz muzikoterapiju, a smatra da bi svakako tebalo da ga zameni neko bolji i zabavniji, ali da to neće pokidati njegovu nit sa ovim medijem.

ivan raca2Sem što leči muzikom, Ivan je i apsolvent medicine i, nada se, uskoro lekar, a voli da naglasi da to nije isto što i biti doktor. Smarta da je mnogo onih kojima struka dozvoljava da stave titulu doktora ispred imena, ali da su samo medicinari lekari koji su to 24 sata svakog dana do kraja života, za razliku od doktora koji to ne moraju biti čim im istekne radno vreme. Medicina nije beli mantil i slušalice oko vrata, već nešto što se nosi u duši, kaže Ivan. Oduvek je kod sebe prepoznavao želju da pomogne nekome, odrastajući uz nanu koja je bila srčani bolesnik, njegova najbolja osoba na svetu, uvek ga je iznova potresao svaki njen odlazak u bolnicu, bio je ljut zašto nema leka, pa smatra da je to bilo presudno da odabere medicinu kao poziv. Potvrdu da će raditi ono što će ga zaista činiti ispunjenim dobio je već s prvim osmehom pacijenta kome je na praksi uzeo anamnezu, i kompliment da će biti dobar lekar jer ume da sasluša. U raznim fazama odrastanja imao je različite ideje o tome šta želi da postane, pa je video sebe i kao sveštenika koji pruža utehu i svedoči o radostima; te novinara, isnpirisan energijom koju je Mira Adanja Polak prenosila po povratku sa putovanja po celom svetu; voleo je i istoriju, ali je shvatio da na taj način neće mnogo pomoći svom narodu, iako je veliki patriota i rodoljub.

I njegov svet van posla voditelja sličan je kao radijski, jer po ceo dan sluša muziku, od Šopena do Dorsa, na njegovom meniju nađu se svi žanrovi i izvođači. Potiče iz muzičke porodice koja je dala čuvenog bubnjara Osvajača, Mišu, a seća se da su ga od malena budili i uspavljivali s muzikom, uz nju uči, raduje se i tuguje. Vatreni je fan Novaka Đokovića do te mere da je umeo da napravi rupu u zidu kad Nole izgubi. Generalno voli sport i želi da Kragujevac vrati epitet grada sporta. Ranije je bio inventar gradskih lokala, a sada se primirio pa ga umesto u izlascima svi sreću na ulici, jer voli da pešači. Čita knjige vezane za religiju, mistične priče prožete verskim detaljima, a takve i filmove gleda. Bio je član literarne i lingvističke sekcije, pisao zapažanja i razmišljanja, čak je započeo i knjigu, ali je, kao perfekcionista, shvatio da nije dovoljno zreo za to i da neće pisati kao Tolstoj, a isti slučaj je i sa pevanjem - neće ni da počinje kad ne može da bude kao Čola, iako ima talenta. Voli da putuje, naročito Grčkom i šaljivo kaže da nam je Srbija majka, a Grčka tetka.

ivan raca1Okruženje ga ili prihvata ili ne, crn je ili beo u očima drugih, a ni on sam ne voli bež ljude. Uvek je direktan, iskren, stoji na strani pravde, nasmejan, prijatelji ga smatraju dobrodušnim i osobom kojoj je tajna svetinja. Kaže da je vrlo zaljubljiv u ljude, voli da štiti druge i smatra da ne postoji apsolutno dobar ili zao čovek, već da svako od nas ima obe strane. Sugrađane smatra vedrim i pomalo drčnim narodom, gostoprimljivi su, a istovremeno i sumnjaju u one koji dolaze. Ivan ne voli što se delimo na rođene i naturalizovane Kragujevčane, ili po naseljima. Oseća svaki deo grada kao svoj, iako neke, naravno, voli malo više, a svi su, smatra on, sa Bubnja jer su tu rođeni. Grad diše u delu Prve gimnazije, stare i nove crkve, kroz negdašnju slavu fabrike automobila, ali je i grad stradalnika. Kakva je pijaca, takav je i narod, smatra Ivan i kaže da se karakter ljudi odlično vidi i kada se posvađaju na ulici. Pošto je odrastao pored romskog naselja Licika, uvek se radovao kada za vreme Đurđevdana vidi njihov temperament - veselje, spremnost na igru, pesmu, a takav "čip" svojih komšija je i kod sebe pelcovao. Prijatelje sa strane u Kragujevac ne bi doveo za vreme Oktobarskih svečanosti, Dana grada ili Arsenal festa, već nekog sasvim običnog dana, kako bi mogli da ga dožive u pravom svetlu. Posebno mesto u njegovom srcu zauzimaju Šumarice, ne samo jer je tu rastao, već zato što je baš na tom mestu prvi put poljubio svoju suprugu Aleksandru, slušajući Stari grad, uz Dacin glas na njen rođendan, pa sada uvek imaju dupli povod za slavlje i njih troje zbog toga osećaju posebnu bliskost.