Skver

Ćuretove pustolovine: Moj MAROKO (Drugi deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
15:00 | Subota, 15 09 2018

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Maroka.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut između dva obilaska, sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Jutarnja kafica pored bazena, vraća u život i razmrdava telo, koje već polako treperi jer danas je dan za Chefchaouen. Mističan grad na severu Maroka koji je ujedno i najmlađi, star samo 500 godina, tj nastao u 15 veku kada su španci i portugalci proterali sve koji nisu hteli da se pokrste i koji su se vraćali u svoju postojbinu. Put do njega iz Fesa je oko 4 sata, dobrim ali lokalnim putevima i Omar poštuje ograničenje tako da se baš oduži. Predeo je prelep i što se više približavamo gradu sve je zelenije jer se nalazi na obroncima srednjeg Atlasa. Stižemo na parking na vrhu grada i prvo upada u oči zid koji je napravljen oko grada i koji je noviji pa nam vodič objašnjava da su ga skoro napravili da bi sprečili gradnju, tj širenje grada. Grad ima oko 50 000 stanovnika i živi od turizma i proizvodnje hašiša. Lagana pauza u jednom nazovi kafiću i onda spuštanje kroz uličice do glavnog trga. Uličice su, malo je reći čarobne. Sve zgrade su ofarbane u plavo i bukvalno se stiče osećaj kao da lebdiš međ najlepšim oblacima ili kao da si zaronio u dubine karipskih ostrva. E sad kažu da je grad ofarban u plavo jer je tu živela jevrejska zajednica koja je obelžiila svoje kuće plavom bojom da bi ih razlikovali od muslimanskih, pa se kasnije to prenelo na celi grad ili da su farbali u plavo da komarcli pomisle da je more pa da ga zaobiđu. Sumnjivo i jedno i drugo al aj kad tako kažu. Probijanju kroz uličice, žamor turista i prodavaca koji se cenjkaju do besvesti, jer je to u Maroku način življenja, daje tako dobar šarm koji je karakteristika ove države. Iza svakog ćoška vreba po neko iznenađenje i taman kad se raspametiš i pomisliš da si video vrh vrhova nalete sledeće stepenice koje se završavaju vratima sa zavesom, a same prelepo ukrašene cvećem i marokanskim detaljima. Spuštanje se završava na centralnom trgu, gde posle ručka izblejasmo u lokalnoj kafani, koja ima centralno mesto na trgu. Naravno čaj od nane i grickalice koje uzesmo sa mnogobrojnih tezgi. Kikiriki, bademi i leblebije uvaljane u neke slatke prelive da je to prste da poližeš. Preko puta nas ispred zidina tvrđave valjaju slikanje sa papagajima i onda ukapiramo da je ova kafana centar dilovanja hašiša i kontrolni punkt za ave ulične prodavce. U kafani svi zavareni, mirniju grupu propalica u životu nisam video. Imaju jednu stolicu iznad nas i tu vare hašiš. Stiže čaj i mi se polako prepustismo otkrivanju mističnog Maroka. Prelepih sat vremena. Nažalost Nikoleta ode bez mene da se slika tako da me uskrati za set možda najlepših slika. Probah crnu dželabu kao pravljenu za mene. Opet cenjkanje i nagodismo se. Da sam imao još malo vremena mogao sam na trgu da otkinem neki dirham turistima za slikanje sa tuaregom Dušanom. Bend u centru već tako dobro zakuvava da je raspoloženje među turistima top. Naźalost mora se nazad, pakovanje u minibus i klackanje ka Fesu. Stadosmo u jedno mesto da se skoči do wc-a. E to je ludilo, znači u tom, ne znam ni kako da ga nazovem, sedi 50tak ljudi svi otkinuti od hašiša. Nema se ovde love za cigare pa puše preko nekog štapa tako lagano kao da nije zabranjeno. Pazi desetak riba ulazi oni svi zavareni i niko niko da dobaci nešto. A oni ono baš pravi marokanci...sirotinja urađena samo se smeška. Zanimljivi smo im jer tu niko od turista ne svraća. Lagano nude da sednemo sa njima da se zezamo aliiiii mi to ne radimo...Put do Fesa prolazi u tako dobrom zaluđivanju da je u autobusu plakanje od smeha. Maroko...divan si.

Galerija slika