Skver

Ćuretove pustolovine: Moj MAROKO (Peti deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
13:00 | Nedelja, 07 10 2018

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Maroka.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut između dva obilaska, sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Postoje neka mesta o kojima nikada ništa pročitao nisi, koja nikada ni na slici video nisi, a kada prvi put čuješ njihov naziv on ostane toliko duboko urezan u pamćenje da te uvek nekim nevidljivim silama vuče ka sebi.

Marakeš - "Mura kuč - Božija zemlja", "Al hamra - crveni grad"...samo su neki od naziva četvrtog po veličini grada sa 1.5 miliona stanovnika ali ustvari epicentra severa Afrike. Osnovao ga je Jusuf ibn Taxfin, prvi kralj dinastije Almoravida, jedne o četiri koje su vladale Marokom, 1062 godine. Dvorac Alhambra i četvrt Albezin u Granadi su utrli put ka njemu kojim polako prolazim njegova predgrađa, široke avenije, previsoke palme, građevine od crvene opeke i fudbalski stadion sa leve strane na koji polako pristižu navijači. Igra se utakmica između klubova iz Kazablanke i Marakeša. Želja i volja je tu al nikog još zainteresovanog tako da nastavismo ka hotelu. Eh kad bih mogao onako iz kombija da bacim torbu preko terase, a ona da uleti pravo u orman i kupatilo i složi sve iz nje. Čekiranje prođe baš brzo i eto nas već na trotoaru bulevara gde hvatamo taksi. Stade odmah jedan al traži 10ak evra što je jača cena jer smo blizu centra. Pustismo ga i ja zaustavi neke marokanke da se raspitam koliko da damo za taxi i dobih odgovor da je maksimum 3 evra ali da je bolje da prošetamo, jer je bulevar sve do centra. Preporučeno učinjeno. Definitivno bulevar , tj naša strana kojom idemo ka centru je u rangu evropskih bulevara. Mnoštvo kafića, ovde čak i žene sede u njima, tržni centri, zapadni brendovi...Na dnu bulevara svetli velelepni, daleko čuveni minaret džamije Kutubija, koji se osvetljen vidi iz svih delova grada. Jedno pola sata šetnje uz Marcelino vođstvo, gde odosmo sporednim a ne glavnim ulazom na trg, dovede nas do svetski poznatog trgu Jamaa al Fna. Centra, epicentra severne Afrike. Nalazi se u sred starog grada Medine koji okrižuju zidine 16km dugačke. Prvo udarismo na kioske sa ceđenim sokovima, gde uzesmo po jedan za poneti. Ali bukvalno ceđeno ne 100 nego 1000% voće. I onda pravac gomila...ej ova Gomila se piše sa velikim G...E tu ima svega i svačega ali i jednog dobrog uputstva od Koste vodiča. Ne slikaj i ne snimaj ništa jer te odmah startuju da daš kintu što si slikao. Znači organizovani bukvalno kao naši šibicari. Opkole te i nemaš kud. Međutim mi malo krupniji pa na nas i ne udaraju toliko ali i mi nešto malo snimismo. Sve je tu: od plesača ( naravno svi su muškarci jer je ženama zabranjeno da igraju u javnosti), preko žonglera, svirača pred kojima zmije igraju...sve bukvalno sve napravljeno da privuče turiste. I tako svake godine oko 2 miliona njih prođe ovim trgom. Naravno džeparoša koliko hoćeš ali i oni zagledaju na koga da udare. Odmah na neku klopu e to je borba za život. Desetine njih te startuju da sedneš u njihove improvizovane "bašte" gde je glavni specijalitet obrazina od teleta. Naravno zabodosmo i cepaj. E onda to piše da košta ovoliko ali oni su doneli još toliko pa je onda ovako i tako te vaćare da već počinje nervira. Ali nazovi večera je bila 10 evra po čoveku iliti 105 dirhama. Iako je veče prođosmo kroz Suk jednu od najpoznatijih pijaca na svetu. Melem za oči i za dušu ali je pri kraju tako da to ostavismo za sutra. Cenjkasmo se malo za kočiju i ubismo ga na 10 evra al kad mu pokazasmo gde je hotel odustade jer za 10 evra možeš samo tu malo u krug. Nazad peške jer je veče predivno. E tu nastade legendarna scena kad Sale nabode nogom neki ivičnjak i zakuka a Ana mu devojka "Sale kaj si to uradio?" a on "šutnuo sam nogom u ivičnjak", " nisi valjda sjebal japanku?", "ma ne prst sam pocepo", "dobro je ja mislila da si sjebal japanku"!!! Ja vrištim od smeha jer ga gledam sa onim krvavim prstom.

Jutro donosi obilazak Marakeša sa vrhunskim lokalnim vidičem. Počinjemo od centralne džamije Kutubije koja je napravljena 1162 godine na mestu gde je bila pijaca za knjige i odatle joj i naziv. Njen minaret je fantastičan, 77 metara visok ali sve njegove 4 strane su drugačije urađene. Baš, baš prelepo. Kada su je zidali omaše pravac Medine pa su morali da je ispravljaju. Ovo je mesto bilo podvodno pa se tu i grad podigao. Oko Kutubije dosta turista tako da nije baš za slikanje. Prolazimo kroz neku kapiju i u okviru kapije na bočnim zidovima vrata. Eeee tuda je vlastela ulazila a ne na vrata ko i svi. Minaret nije građen skelama već zbog njegove ogromne širine materijal je iznutra vučen magarcima. Petkom imam drži propoved i tad mogu građani da ga pitaju o problemima iz svakodnevnog života. Naravno pored nje Francuska ambasada čisto da se zna. Odatle šetnja Medinom. Raj za oči i uši, ustvari za sva čula. Prodavci na sve strane, galama, boje, boje, boje svega..začini koji kupasto stoje na nekim limenim kantama, prešareni, tepiha, srebra...ludilo. Tu su sve stari Rijadi koje su sredinom devedesetih godina 20 veka kupovali francuzi za po 50 000 evra i od njih napravili luksuzne hotele. Stigosmo i do palate Bahia. Izgradio ju je Bahmed 1860 godine, koji je bio tada premijer, za svoju suprugu. Posle njegove smrti 1900 godine sve je pokradeno iz nje. Naravno ko bi drugi nego evropljani. Nakon toga je francuzi uzimaju za rezidenciju svo vreme kolonijalnog perioda, oko 40tak godina.

Dizajnirao ju je Arhitekta Mekki masriwi koji je hteo da napravi imjtaciju Alhambre iz Granade. Osnovni materijal je italijanski mermer koji su menjali za šećer. Šetnja kroz palatu je jedinstven osećaj ali ipak malo dete za Alhambru. Krovovi od kedra, mermerni zidovi sa karakterističnim ornamentima, bašte...od svega toga zastaje dah. Mnoštvo turista koji se guraju da slikaju svako ćoše jer bukvalno svako je vrhunski umetnički rad. Lutanje odnese dobra 2 sata tako da izlazimo a misliš da si tek ušao. Vreme je za klopu i onda vrhunski, ali vrhunski restoran sa baštom na krovu sa koje se prostire neviđeni pogled na Kutubiju. Dnevni meni koji se završava sa ogromnim, što bi Ena rekla tanjurom sa voćem, gde dok sačekasmo jelo omlatismo jedan od predhodne ture. Punih stomaka i očiju, pravac Suk. E to je priča, tj ludilo za sebe. E to je Marakeš. Tumaranje uskim prolazima prepunim lokala sa svakojakom robom su životni doživljaj. Neopisivo...jednostavno mora se otići i to videti. Znači mogao bih mesecima da se šetam i razgledam, ali bukvalno mesecima.

U kombi i pravac vrt Iv Sen Loren u jednu od najvećih znamenitosti Marakeša. To je bila botanička bašta Mažorel, vlasništvo francuskog slikara Žaka Mažorela koji je napravio jedan prekrasan vrt. Pošto je Loren obožavao Marakeš i često dolazio jer je imao kuću tu otkupi vrt od njega, malo ga sredi i poslednje godine života provede u njemu. Kad je umro njegov peleo su rasuli po vrtu. Kupujemo kartu i pravac unutra i odmah posle kapiju..bum..tras..pa šta je ovo. Čudo...čudo. Crvene betonske staze kao reke između biljaka iz celog sveta. Bukvalno šuma u samom gradu. Ej baš, baš suma. Ko deca se rastrčasmo, prosto ne znaš na koju bi prvo stranu. Vijugave stazice vode svuda i ukrštaju se tako da po 5 puta prođoh istom a ne primećujem. Fontane, muzej arapske umetnosti...prelepo, vredno počasti koju nosi a kažu da je izabran u jedan od deset u svetu. Ne možemo da se pokupimo po njemu. Naravno stotine fotki i srećom popadasmo posle sat vremena jer ritam ubija. Nazad u hotel i pravac terasa na krovu da se malo proveselimo. Našli smo neku specijalizovanu radnju za alkohol pa posle 10 dana malo grlo da speremo.

Galerija slika