Skver

Ćuretove pustolovine: Moj MAROKO (Šesti deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
15:00 | Nedelja, 14 10 2018

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Maroka.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut između dva obilaska, sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Kao i na svakom putovanju dođe onaj trenutak "sudara" dva Titana, jednog što bi se po ceo dan šunjao negde, obilazio, zavlačio, provlačio, kome ni sam ja ne znam odakle tolika energija i drugog koji bi izabrao neku poziciju i uz neko lokalno piće punio energiju posmatrajući znamenitosti tog dela sveta. Česti "sudari" ali evidentno i česte pobede, nazovi Skituljka.

Marakeš polako ostaje iza nas dok kombi nanovo zajaha put ka moru, kroz fantastične predele, ka čuvenom gradu Essaouiri, u kojoj su snimljene neke epizode kultne serije "Igra prestola". Vodič marokanac fantastičan i već u kombiju nas pripremi za ono što nas očekuje. Mada reče, sa tajanstvenim osmehom, da ćemo stati na neku pauzu gde ćemo se svi 
oduševiti. Dovoljno da zagolica maštu. I stadosmo i oduševismo se. Pored puta u nekoj, da ne iskoristim onu reč što počinje sa vuk..., drvo na koje se popelo desetak koza i poziraju za slikanje. Znači plačem od  smeha. Naravno, berberi uzimaju po evrić od svakoga za slikanje, ali šta su se oni setili treba po desetka da im se da. Na toliko tankoj grani koza stoji da je to neverovarno. Kao da su od vazduha napravljene, kao baloni punjeni helijumom vezani za tanke grančice. Opšte oduševljenje se završava grupnim slikanjem jer već pristižu drugi turisti. A berberima svaka čast, laganih dva somića dnevno za ideju.

Ulazak u Essaoiru nagoveštava da se grad nalazi na okeanu. Inače raniji naziv, kada je bila pod Portugalcima, je Mogadir...što neodoljivo podseća na imena gradova iz kultnih filmove poslednjih godina. Vožnja duž obale pored pregoleme gradske plaže, do tvrđave je pravi raj za oči. A i voda mami pa već čujem kupaći kako vrišti iz ranca. Prvo obilazak 
utvrđenja i lokacija gde su se snimale epizode "Igre prestola". Realno sve ove Medine su top i svaka ima neku svoju specifičnost kojom te oduševi. Ulaz je kao u neki karipski a ne afrički grad. Pogled sa centralne kule ka plaži, koja kao da se izlila lava, podseća na leđa ogromnog zmaja presvučena krljuštima koja svetlucaju kao drago kamenje. 

Šetnja kroz ulice, sa stajanjem da se popije jedan ručno ceđeni sok od šećerne trske, sa dodatkom đumbira, se završava na obali gde je desetak improvizovanih restorana sa ogromnim tezgama na kojima se nalaze tek izvađene ribe ili plodovi mora. Ena, Varga i ja rešismo prvo na klopu pa u okean. I taman da sednemo kad izlete jedan sa još živim jastogom i poče da ga bacaka ispred mene, da pokaže svežinu i tako mi isprska belu košulju...umal da ga udavim. Srećom ukus hrane spusti pritisak sa 240 na letnjih 130.

Plaža ogromna ali malo ljudi u vodi. Krenem sa Suzom kad sunce ti poljubim. Otpadaju noge. U ladniju vodu u životu nisam ušo. Al bato. Atlantski okean, ima da se trpi...i još dvaput sam ušo. Vožnja nazad pun gas da se što pre stigne u Marakeš. Hotel i odmah u Medinu. Opet bezgranična lutanja po Suk-u, Jamma al Fna, pa pored Kutubije i tako u nedogled. Non stop je u ruci neki voćni sok i cenjkanje sa prodavcima koje toliko dobro vozi da, jednostavno ne znam, kako posle ovoga, bilo šta da kupim za fiksnu cenu. Najjače je što stvarno ne možeš rečima opisati osečaj koji toliko treperi u tebi...nisu baš leptirići u stomaku al za dlaku ispod. Kakvi su oni majstori zanata, čega god su se dohvatili umetnost su napravili. Sami delovi Suk-a su podeljeni po zanatima, pa tako prolaziš kroz tepihe i staze, drvenariju, metalne predmete...tolika umetnost ručne izrade da je to čudo Božje. Znači cesnom da sam došao mala bi mi bila da spakujem sve što bih kupio. A ja sa ručnim prtljagom. Naravno 
svaka noć se završava na krovnoj terasi hotela gde plodovi Maroka daju vrhunski podsticaj totalnom vrištanju od smeha.

Ana, Sale i Ja odlučismo da danas ne idemo na vodopade nego da krenemo na ekskurziju u pustinju. Da prenočimo jednu noć pod vedrim nebom Sahare. Put dugačak. Jedno 10 sati sa pauzama od dva sata. U odlasku se svraća u berberski grad Ksar Ait Ben Haddou blizu Ourzazata. Dočeka nas lokalni vodič i promuva kroz neke zgrade od glavnog puta i... ispred nas puče grad na brdu baš onakav kao što sam i zamišljao da su bili u 4 ili 5 veku ili ko zna kad. Grad mimikrijom slepljen u brdo ispod kojega je ogromno suvo korito, koje zimi bude preplavljeno vodom. 

Prelazimo preko njega i vodič nas zaustavi bukvalno na sred korita i poče priču o gradu. A napolju laganih 30tak stepeni a prži Sunce ko da je na odmoru dve nedelje bilo. Rekoh mu posle jedno 3 minuta " Alo domaćine ladovinaaa" i on tek tad ukapira da je nama vruće jer kod njih u ovo doba godine je oko 50tak stepeni. Kaže ovo leto je najhladnije u zadnjih 100 godina. Probijamo se kroz "gradske" zidine i uličice i prelepo je. Nekako sam se već stopio i utopio u ovakav način života da se osećam kao domaći. Već mogu da predosetim šta ću to videti i šta ću čuti iza sledećeg ćoška. U ovom gradu je snimljeno mnogo mnogo kultnih  filmova da je najbolje pogledati link http://www.ksaraitbenhaddou.com/filmes-ouarzazate-aitbenhad… da bi se videlo koliki broj mega hitova je snimljen ovde. Tu je i mala radionica gde nam pokazaše kako su se nekada pravila pisma. Na papiru sa topljenim šećerom koji sagori i ostavi tragove na koje oni premažu sa nečim i papir postane vodootporan, što je bilo veoma važno u to vreme jer su se pisma nosila mesecima sa karavanima, po raznoraznim klimatskim uslovima. E tu nam vodič reče jednu životnu istinu koja mi osta kao lajt motiv putovanja. Berberi kažu da u životu postoji 5 škola. Jedna je ona 
što te je porodica naučila, druga obrazovanje u školi, treća ulično vaspitanje, četvrta putovanja i peta životno iskustvo. Šta reći posle ovoga nego Amin. Berberi se dele na nekoliko plemena: Nomadi, Tuarezi, beduini, narod Zapadne sahare..tj više je to da su oni nastali od istih predaka. E sad prekoputa brda je napravljeno, na drugom brdu, novo naselje i tu su se preselile porodice iz ovog starog naselja. Nekada su u ovom gradu živeli u jednoj kući po 40tak ljudi, bez ikakvih higijenskih uslova a sada su dobili nove, naravno da bi se ovde snimali filmovi. Odatle na ručak na terasu sa predivnim pogledom na gradić. Tanžin, čaj od nane i polako pravac kombi jer vreme je da se krene ka pustinji da se uhvati taj milionski puta opisan, najlepši zalazak Sunca.

 

Galerija slika