Skver

Ćuretove pustolovine: MOJA JUŽNA AMERIKA (Deseti deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
14:00 | Subota, 23 02 2019

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Južne Amerike.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut između dva obilaska, sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Dolazak na čileansku granicu čini me duplo nesretnim. Ostavljam iza sebe prelepu Boliviju ali i čizme, kratke pantalone, nov kaiš i šorts koje sam zaboravio u džipu. Srećom sad idemo u debeo plus pa ću čizme da prežalim al osta bez ičega sa kratkim nogavicama. Pretres na granici domaćinski ne daju da se unosi nikakva hrana niti biljke tako da pokupiše sve što nađoše. Svraćamo u gradić San Pedro de Atacama koji se ubrzano širi jer broj turista koji dolazi preko Bolivije je sve veći. Kako je lepo kad je vrućina. Baš. Odosmo do centralnog trga na piće i tu se već oseća čileanska najekonomija Južne Amerike. Odmah cene puta dva u odnosu na Boliviju. Umor stigao tako da se vraćamo i zakucavamo u krevet. 
Jutarnja vožnja do aerodroma u Camposu i ukrcavanje nagoveštavaju susret sa jednim od najlepših gradova našeg putovanja - Santyago de Chile. 

Izlazak sa Santyagovog aerodroma kao ulazak u saunu. Vrelo. Hotel je na centralnom trgu ali baš na centralnom. Rasporedom soba Branko, Pera i Ja dobismo na zadnjem spratu koja ima savršen pogled na katedrali, a Brankovim omašajem dal je zadnja cifra na dolaru par ili nepar, dobi ja krevet koji direktno gleda na katedralu. Soba je odlična ali hotel onaj što je 40tih bio najpoznatije mesto skupljanja elite a sad radno mesto prodavačica ljubavi koje su se sa porodicama naselile u njegove sobe što garantuje vrlo zanimljiv boravak. Kada rade hodnici su puni dece tako da je živost hotela na vrhunskom nivou. 
Santyago de Chile još jedna moćna destinacija ovog puta. Kada su španci na čelu sa Pedrom de Valdiviom zauzeli ovu oblast napravili su novi glavni grad Konstanpcion ali obzirom da nikada nisu uspeli da pokore narod Mapučea morali su da vrate prestonicu u Santyago. E sad otkud španci u Čileu? Prosto, tj na foru. Pošto su već toliko iizrabili Inke ovi se dosete da im objasne da na jugu ima još više zlata nego kod njih u Peruu i tako oni krenu. Pedro de valdivia je vodio osvajanje. Prva bitka se odigrala na Plaza de Armas, ej baš gde kroz prozor gledam, i španci tu pobede, tj 11 septembra 1541 kad su se spustili ratnici naroda Mapuče sukobe se sa španci a i u bitci skoro ceo grad bude spaljen. E sad problem je bio što niko nije hteo da dođe da živi tu jer nema zlata. Valdivia je pisao španskom kralju kako je Čile prelepa zemlja ali i dalje niko nije dolazio iz dva prosta razloga: nema zlata i nepokoreni narod Mapuče. Vajdivia što bi rekli u nebranom grožđu i smisli plana da usvoji (kako lep naziv za otme) malog Lautara iz plemena Mapuče, i godinama ga učio i obučava u svemu da dokaže da se taj narod može "civilizovati". Međutim kad je ovaj napunio 15god I takoreći sve naučio pobegao je i napravio malu vojsku. Vratio se i oteo valdivia i tako pokazao nepokornost Mapučea. Na podignuto spomeniku na trgu Valdivia jaše konja bez uzdi jer se smatra da je konj Čile koji je nepokoran. 

Na centralnom trgu hvatao free walking tour, definitivno najbolji način za upoznavanje bilo kog grada. Centralni trg pored hotela i katedrala okružuju nekadašnji sud a sada muzej (ulazak u državne muzeje je besplatan), rezidencijalna palata a danas pošta i po meni najlepši deo trga spomenik narodu Mapuče. Doduše ne tako glamurozzan kao Valdivii ali ipak su španci pobedili, nažalost. Naziv Mapuče potiče od dve reči: Mapu zemlja i Če čovek. Žena sve radi a muškarac štiti porodicu. Ranije su dadilje u španskim porodicama bile žene iz plemena a sada peruanske koje su isto vredne a jeftinije. Mapuče statua ima 3 elementa. Prvi deo svi začini od Mapuče, Priroda teritorije drugi deo (vulkani, reke... ), Treći lice polomljena koji ostavlja taj gorak ukus zla koji su kolonizatori doneli. Mapuče postoje i u današnjem vremenu ali su diskriminisani. Čak i ova Statua je napravljena u 20 veku. Do tada nije smelo da se priča o njima zbog raznih diktatora koji su vladali Čileom. Ima dosta teorija kako je Čile dobio ime. Neke od najranijih su: po ptici koja peva a kao da kaže Čile, po imenu nekog mapuče vladara... 

Reč ČIle ne postoji ni u španskom ni u Mapuče jeziku. Jedna od teorija je i pošto je zadnja stanica inka bio Santjago a Na inka jeziku čili znači hladno da je zbog toga. 5 miliona stanovnika od kojih 20% stabovnika su mapuče a nazovi meštani, potomci kolonizatora 55%. Čile je šesti proizvođač vina a najveći u Americi. Jedna od velikih atrakcija je vezana za kafu. U 70tim godinama prošlog veka kafa nije bila popularna pa je jedna gospođa otvorila kafić u kome se bili barski stolovi i gde su konobarice služile goste u minićima, naravno jer je kafa bila užasna i to je bio jedini način da neko svrati i popije kafu. Ti kafići su se posle otvarali po gradu aa dobili su naziv Cafee with legs. E sad još jača atrakcija je Dark Windows jer unutra u bikinijima služe kafu. Takvih kafića nema u glavnim ulicama već samo u pasažima. Ne znam što kukaju pa ni kod nas nije bolja kafa! 

Da ne bi bilo diskriminacije otvori se i kafić za žene po istom principu, nazvali ga Caffe tree legs. Trajo mesec dana... 
17 januar, jedno 25 stepeni a Santyago prelep. Kakav chil out za jurnjavu ovi 20tak dana. Šetnja u skraćenim farmerkama, Silvana majstorski odsekla nogavice sa makazicama za nokte, majci i papučama kroz mermerne ulice kojima ići i kroz gužvu ne predstavlja problem. Kao stado ovčica za vodičem polako tumaramo radujući se svakom stajanju jer svako donosi neku novu priču, otvara neka nova vrata istorije grada. 

Iz pasaža desno pa prema trgu gde se nalazi La moneta palace, predsednika palata ispred koje se nalaze biste najpoznatijih čileanskih predsednika među kojima dominira, ali ne veličinom statue, već moralnom gromadom Salvadore Aljende. Prvi demokratski predsednik. Nailazimo prvo na statut Coin pakace portalesa, ministar rata koji je hteo odmah posle sticanja nezavisnosti da krene u osvajački rat al su ga njegovi vojnici oteli i ubili. 

1970 Aljende dolazi na vlast i hvata se u koštac sa zatečeni problemima. Po prvi pu se govori o socijalnoj pravdi, decentralizaciji, nacionalizuje preduzeća profiteri... Čile doživljava i kulturni bum. Sve kreće u dobrom smeru osim što Aljende pokušava mirnu revoluciju. Bio je sam. Vlastela uviđa opasnost ostanka bez privilegije i izlaz vide u svrgavanju Aljendea. Dogovorili se i prave veštačku ekonomsku krizu koja dovodi do ne zadovoljstva naroda. 1971 godine ga posećuje Kastro i objašnjava mu da to što želi mora oružjem ili je osuđen na propast. Nalazio se u teškoj situaciji, levičari hoće oružjem revoluciju a vlastela ekonomski sve parališe. U takvoj situaciji raspisuje izbore koje dobija iako amerikanci šalju Niksonovo pismo kojim ih obaveštava da će im uništiti ekonomiju ako Aljendea dođe. Zvuči veoma poznato Tramp - Maduro. Međutim Aljendea dobija ponovo i naravno onda vojska objasni vlastelin da ako oni ne mogu puste njih. 11 sept 1973 godine u 8 sati je došao na posao a u 10 su se ispred palate pojavila 4 tenka i snajperisti na okolnim zgradama koji su počeli da pucaju. Iz palate su odgovorili i posle nekih 10min 2 tenka su prišla palati i pucala u vrata sa pozivom aljendeu da izađe i da se preda. Poslao je sve napolje a on je ostao. Tada kreću avioni da bombarduju. Ušao je u sobu gde je bila radio stanica i održao poslednji govor gde je rekao da ako mora da se žrtvuje za narod da će to i učiniti. Ušao je u kabinet i ubio se. Mada postoje sumnje da je ubijen. Svakog 11og su velike demonstracije. Pablo Neruda, nobelovac 1971, predsednik komunista je odustao u predizbornoj kampanji i dao podršku Aljendeu. Umro je 2 nedelje posle smrti Aljendea. Pošto je Neruda umro na istom spratu bolnice i pod istim osobljem gde je umro Frej jedan od predsednika, čijom ekshumacijom je utvrđeno da je otrovan, onda su i njega ekshumirali pre 2 godine da vide daj je i on otrovan. Poslali su zub u Kanadu ove godine čekaju odgovor da provere od čega je umro. Na vlast dolazi više nego čuveni Pinoče za vreme čije diktature je nestalo 3000 ljudi a za 1000 još se ne zna gde su. Još se šetaju ulicom oni koji su umešani u zločine i to su svakodne Nakon predsedničke palate dođosmo do jednog kioska gde izađe gazda a vodič nas upoznaje sa njim. Tast njegov a u trafici radi njegova treća žena, 25 godina mlađa. Ima i tastova kojima se zetovi hvale. E sad ide šetnja prelepim ulicama Santyaga, preko puta Univerzitet osnovan 1860 godine sa 20 000 studenata. Pre bilo džabe studiranje a sad 700 dolara medečno. Prolazimo pored kluba za aristokratiju Social club, osnovanog 1920 godine u koji nisu mogle žene da ulaze. Faktički to je bio centar moći države a ne parlament i vlada. Prvi put je dozvoljeno ženi da uđe 2006 godine. E onda su intelektualci, tj pesnici, glumci... Osnovali, prekoputa. Union club 1940 godine. Opet tumaranja centrom i objašnjenja zgrada i događaja vezanih za njih ali tu mi nekako "pade koncentracija" tj tu odluta negde negde baš daleko, duboko, visoko u svoje fantazije. Ne možeš a da ne zamisliš te godine iz prve polovine prošlog veka kada su ulice, naročito u večernjim satima bile prepune dama i gospode, obučenih da pokažu pripadnost staležu, da se svojim manirima odvoje od obične vlastele koja ne može sebi da priušti plaćanje evropskih profesora, raznih mešetara koji prodaju svoje "znanje" naglo stečenoj pripadnosti eliti. Fijakeri kojima se kao i u današnje vreme reklamira imućnost a koji su u pojedinim slučajevima i zamke kojima se čerupaju oni što bi preko noći do staleža. Nailazimo i do pozorišta koje trenutno ne radi zbog požara mada kažu da od 1857 godine od kada je osnovan, svakih 25 godina izbije požar. Naravno da je pored njega statua vatrogasca. Takođe je ispred fontana dar Argentine 1910 godine, tj za stogodišnjicu nezavisnost. Na njoj je prikazana dečja igraiu a deca simbolišu Čile Arg Peru Bolivija.. Izgleda kao da se biju i to je glavna zezancija za skulpturu. Pored je i La pica restoran u kome je Klinton svratio van protokola, posle predstave i naručio koka kolu i parče pice. Za nas je zanimljivo da je to bilo početkom 1999 godine valjda da se osveži po dobijanju vesti o bombardovanju Srbije. Što mu ne sipaše... 

Nailazimo na ulicu Santa licijadeli koja deli grad na downtown u kome dominiraju finansije i kultura... I gornji deo u kome je život - kafići, pozorišta, boemske četvrti nazvan Lastaria.

Brdo u sred grada je u stvari nekadašnja ružna stena koja je pretvorena u park. Svakog dana u 12 sati čuje se plotun da naznači da je 12 sati. 

Tu napravimo pauzu da malo odmorimo. 

Čileanci mnogo jedu brze hrane gde prednjače sendviči pa svi nagrnuše na po jedan. Moj izbor Chicarero. Branko i Ja uzesmo i po pivo u jednoj prodavnici pa na zidić od ulice pune slikara i tu ga izusmo ko da ga bilo nije. 

Čileanci jedu mnogo slatku hranu, tj u sve uvuku nešto slatko i zato kažu da ćeš lako prepoznati čileansku hranu jer je uvek mnogo slatka. 

Prolazimo pored prelepog parka u kome primećujem dosta kućica za pse lutalice. Napravili ih stanari okolnih zgrada i tu im donose hranu i igraju se sa njima. A mi ni o sugrađani a ne brinemo a kamoli. E to je najveća snaga latino američkih naroda, saosećanje sa tuđim problemima. Jednostavno ustrojili su svoje živote da su zadovoljni sa ti što imaju a ne da su tužni i grabe za onim što nemaju. A mi, pusti evropljani bolujem od te proklete aksioznosti, od stalnog nezadovoljstva što nemamo više a to više skoro nikada nas nije zadovoljilo već samo bila stepenicama ka još većim željama. Prođe nam život u tuzi za ne bitnim a ne u sreći za bitnim. Park je napravljen 1910 godine, sve države su po nešto donirale da ulepšaju park i umesto grandiozne proslave stogodišnjice nezavisnosti ispade najgora. Predsednik Čilea umre 10 dana pre proslave a potpredsednik 4 dana posle njega pa se i otkaza proslava. Amerikanci dali bistu Linkolna, nemci fontanu, Italijani trg gde se slave svi uspesi... Englezi su svoj poklon dali valparaisu, gradu na moru, jer su dole držali mornaricu
Sledeća velika proslava zakazana za dvesta godina od sticanja nezavisnosti opet odložena jer je Čile pogodio zemljotres od 8.8 stepeni po Rihteru. 

Čileanski narod je mešavina evropskih jer istrajnim istrebljenjem domorodaca promenili su celokupnu sliku kako Južne tako i Srednje i Severne Amerike. Tako da ovde živi dosta nemaca koji su došli posle 1830, Francuzi koji su doneli kulturu uzgajanja vina, Italijana perfekcionista za odeću.... 

Prelazimo italijani trg i most na reci Mapočo (čista voda... Nekad bilo) i ulazimo u četvrt Belavista koja svoj značaj dobija 1910 godine kada su gradske vlasti pomerili sve sa ove strane reke što je bilo ružno za videti.. Ustvari prebacili život ovamo. Šetamo studentskom Pionono ulicom, pravimo pauzu za Pisco čuveno piće, tj piscosour - šećer belo vino, ali ipak mora da se proba i Teremoto - zemljotres, belo vino jeftino i slatko i kugla sladoleda od ananasa i crni liker. Mnogo prelepih restoran, čuveni Galindo restoran čileanske hrane. Objašnjava ju nam da svi restorani koji imaju bele suncobrane su studentski, tj jeftiniji. Obilazak grada završavamo ispred Matildine kuće. Devojke Pabla Narude prepozbatljive po crvenoj neurednoj kosi. Napravio joj tu kuću a on živeo sa druge strane reke pa švrljao ovamo ali je oženio nakon 3 godine. Voleo je more i napravio kuću u obliku broda. Sve kao u brodu. Inače 1940 godine je pobego na magarcu preko Anda u Argentinu pa u evropu jer je bio predsednik komunističke partije

Branko i Ja odatle na pivo pa na uspinjaču do vidikovca gde se nalazi ogromna statua Bogorodice i fantastičan pogled na Santyago. Islikasmo se i polako peške nazad do ulice Pedra de Valdivia da obiđemo srpsku crkvu i sveštenika Dušana Mihailovića sa kojim smo se dogovorili da svratiomo. Najjače što omašismo adresu i džupresmo ispred jedne kuće sa stalnim pitanjem gde nas čovek kući pozva. Kad izađe jedna baba posle moje 20te zvonjave da se prevrne o. Objasni nam da ulica ima južni i severni deo i mi onda trk do prave adrese i srećom zatekosmo sveštenika koji nas nakon celivanja ikona odvede na piće. I tu pade teško razočarenje kad saznamo da od 200 Srba niko u crkvu ne dolazi. Strašno. Saznamo o nastanku crkava u Južnoj Americi, tj da je eparhiju osnovao Amfilohije i da ih izdržavaju parama sa Ostroga. Provedosmo predivna dva sata sa ocem u jednoj bašti sa hladovinom od drveća kojih ih je grad prepun. Krenusmo nazad peške al prvo do prodavnice da uz pivo prekratimo put. Naravno mora da bude u hartijanoj kesi. I onda čudan događaj. Gleda nas neki što ide u susret, tj moju Srbija majcu i Branko ga startovao kad ono hrvat koji putuje Južnom Amerikom i već dva meseca je ovde i nije progovorio naš jezik. Krenemo zajedno na piće kad na semaforu upita nas čileanka na čistom srpskom odakle smo. Mi u čudu. Kad ćale joj iz Srbije i sva sretna ode da kaže ocu da je upoznala Srbe. Ubismo još po neko pivo sa hrvatom i nazad kroz prelepi Santyago do hotela. A ispred hotela vri ko u košnici. Rade komšinice ne staju. I ponovo liftom koji ima svog šofera. 4 lifta u Santyaga još uvek imaju profesionalne upravljačke liftom. 

Buđenje sa pogledom na katedrali je neprocenjivo a tek doručak na terasi sa koje se pruža pogled na ceo trg fantastično. Krenem sa Branko da obiđemo čuveni Mercado, pijacu sa one strane reke. Naletosmo na providne šatore sa gatarama. Vrh. Puno bre red se čeka. Odatle na riblju pijacu koja je top. Sve sveže i samo pokažeš prstom, sedne u restoran i oni ti donesu. Vrh al ovo je skupi Čile i mi ćemo ipak sendvič usput. Pijaca realno ništa specijalno tako da opet uz pivo iz prodavnice, na 30 stepeni obiđosmo parkove koji su puni ljudi. Šetaju, vežbaju, izležavaju se i tu naletosmo na muzej fine umetnosti u kome je Martina izložba. Ubismo jedno sat dva i ponovo lutanje kroz prelepi Santyago. Zakucasmo se u jednu birtiju onu pravu i uz one "naše" lokace i uz Crystal pivo objasnismo ko je pobedio Colo Colo 1991 majku mu staru. Ponovo šetnja kroz ulice prepune grafita i odlazak u Belavistu na pivo. Prođosmo pored GAM najveći tržni centar nazvan po Gabrieli mistral, nobelovka 1945, ipisac izgurala pravo na glasanje 1948 godine za žene.

Galerija slika