Skver

Ćuretove pustolovine: MOJA JUŽNA AMERIKA (Osmi deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
14:30 | Subota, 16 02 2019

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Južne Amerike.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut između dva obilaska, sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Pakuj, proveravaj, vuci torbu.... to su skoro svakodnevne radnje koje ponavljamo čini mi se u nedogled. Iako debelo smatra ipak označava početak nove avanture. Sledeća destinacija je Salar de Uyuni u čije "osvajanje" krećemo sa glavne stanice u La Pazu. Autobusi su top jer se sedišta obaraju u skoro ležeći položal. Umor je ovde konstanta, podseća pomalo na vojne dane jer čim malo slobodnog vremena bude, zakucavamo se u krevet, stolicu, tj bilo šta mašta može glava sa se spusti.

Salar de Uyuni - klasičan onaj grad iz špica vestern filmova. Zora je, ulice široke, puste, ponegde vetar kotrlja "lopte" od trave, tišina, samo fali muzika Enrika Morikonea sa zvučnika. Smeštamo se u džipove i krećemo u trodnevno krstarenje pustinjom, tj obroncima pustinje Atakama.

Na samom izlazu iz grada je groblje vozova, odbačeni stari vozovi, nepregledne kolone lokomotiva i vagona koje doživeše svoj kraj u turističko atrakciji. Lepo je ali nije sad ono padanje u nesvest. Pa kod nas na svakoj malo većoj stanici ima po jedno ovako groblje. Huan tera naš džip domaćinski, tj on je predvodnik karavana od 3 džipa. Izvadi majstor kesu punu lišća, stavi pored menjača i više mu ruka u kesi nego na volanu. U turu je uračunata klopa pa stadosmo u jedno mesto gde uslužno spremaju hranu. Tako će da bude i do kraja ture. U džipovima je hrana za 3 dana a staje se pored uređenih mesta gde vozači ili spremaju hranu ili daju da se pripremi. Punih stomaka ponovo na truckanje ali pošto Huan ne zna ni reč engleskog tako ni mi ne znamo šta nas sledeće čeka, a čeka nas jedan od najboljih delova ture. Slano jezero preko koga se voze džipovi. Uopšte se i ne primeti razlika kada se sa puta pređe na jezero jer je sloj soli na površini jezera toliko debeo da se faktički može smatrati da je voda u soli a ne so na vodi. Gde god da se okreneš belo je i to nepregledno u daljinu. Bukvalno kao da voziš po snegu, mada je 3670m i više je čudno što nema snega nego da ga ima kolko hoćeš. A da, ovde je leto i teško prebacujem mozak na taj podatak jer smo još mnogo mnogo visoko i temperatura noću se spuštaju i do 5°C. Prvo stajanje i slikanje ali svi čekamo ono zašta smo došli... Poslepodnevnu refleksiju na vodi koja se skupi na vrhu soli.

Ali prvi slatkiš ture je stajanje kod spomenika reliju Dakar i čuvene platforme na kojoj su zakačene sve zastavice zemalja sveta. Naravno sjatilo se mnoštvo džioova i napravi se red za slikanje. Prizor je stvarno impresivan, na sred "okeana" od soli spomenik, mali restorančić i zastave. Sunce jako peče ali duva neki vetar tako da samo goriš a ništa ne osećaš. U mnoštvu zastavica je i naša ali je već vetar pola iscepao tako da na nju zakačismo novu i napisasmo da ostane" Srpska nova godina 2019"!!! Naravno isfotkasmo se svi i pravac dalje. Prolazimo drugoj obali a nigde vode. Počinje mala panika ali na sreću naletesmo. E tad nastaje čudo za sva čula: vid, miris, sluh, dodir...ma kompletan osećaj. To tako dobro izgleda da jednostavno nije moguće opisati. Sastavilo se nebo sa zemljom koja kao ogledalo upija nebo i pravi takvo ludilo da više ne znam da li sam na nebu ili zemlji. Vetar nosi savršen miris čiste soli. Najsvežiji vazduh koji sam udahnuo u životu. Vrh vrhova... totalno ludilo. Minimum sat dva ostasmo a mogao bih, čini mi se večnost. Pravac džipovi i smeštaj. Ali nikako da krenemo jer se jedan džip po drugi put kvari i čekamo zamenu pa šoferi stoje na krovu od jednog džipa da bi uhvatili signal. Smeštaj je tek priča za sebe. Naplaćuje se tuširanje, fen... ma sve ali je najbitnije da spavamo u sobama čiji su zidovi od kocki soli stečenih u jezeru, dušek na tablama solo a na podu... naravno graškasta so. Posle vrhunske večere gde nas i vinom počastiše zakucah se i prespava jednu noć u.... soli!!

Doručak, ponovo pakovanje i dalje. Taman što odosmo jedno 39tak kilometra setih se da sam zaboravio kratke pantalone sa kajšom. Aj nek im je sa srećom mada teško da će da obraduju nekog pošto ne videh odavno visokog kao ja.

Na red stižu lagune sa flamingosima na skoro vrhu Anda. Sve su sad visine preko 4000m a negde bijemo i oko 5 000m. Flamingosi su top i malo drugačiji od kenijskih ali je to možda i zbog predela koji je savršen. Večiti sneg toliko blizu nas a mi opet gorimo na Suncu. Iz jedne u drugu lagunu i svaka sve lepša i lepša. A put između laguna od pustinjskog peska do stenovitih klanaca - magičan. Svaka laguna nosi svoju specifičnosti i svoju lepotu. Možda i najlepši predeli koje sam video. Upali ja Huana da se vozim sedeći na prozoru dok on pun gas cepa. Vrh osećaj koji začini čopor vikunja.

Stajemo i do neke grupacije stena gde je jedna svetski poznata. Opet fotke. Usput se prave pauze za jelo... e kako izmiri i otvori apetit ovakav vazduh. Čudo jedno. Smeštaj je danas više nego užasan. Blaga katastrofa ali su skoro svi takvi ovde. Pobegosmo odmah u lokalnu birtiju da pocepa o neko pivce da proslavimo novu godinu. Slikam ja, snimam film i taman izađosmo napolje da izduvanimo kad izađe desetak lokala a za nama. Sitni al gomila i nešto na španskom pričaju ništa ne kapiram. Jedan priča, drugi pored njega ok a ostali prebijeni od koke. Na kraju ukapirasmo da traže da obrišem video. Naravno obrisah jer oni ne kapiraju da ostaje u memoriji i umesto da se vratimo na po još jedno prevlada razum jer u sred neke nedođije smo, bez struje i nije pametno kačiti se sa lokal ima, krenusmo u smeštaj.

Ništa lepše nego ustati u 4 na brzinu jesti i onda pin gas džipovima da vidimo gejzire u svitanje. E pa je... gejzir kad ne znam ni gde se nalazim. Još Huan otvorio prozor jer mu magli posmrzavasmo se i napušismo ga tako da je sav ljut. Dođosmo do bazena na otvorenom sa termalnim vodom ali je isuviše rano za kupanje. Bezveze su nas isforsirali sa ustajanje al ajde. Krenusmo ka granici Čilea sa još nekim stajanje za slikanje.

Na granici se prebacimo u čileanski bus i naravno zaboravih čizme u džipu. Polako se torba prazni a tek smo na pola putovanja.
 

Galerija slika