Skver

Ćuretove pustolovine: MOJA JUŽNA AMERIKA (Peti deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
14:30 | Nedelja, 20 01 2019

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Južne Amerike.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut između dva obilaska, sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Centralno mesto naaše avanture predstavlja obilazak jednog od 7 novih svetskih čudo - Machu Pikčua (Stari vrh) . Putovanje je iz Kuska oko 120km i to busom do Oljantajtamboa pa odatle vozom Perurail do Aquas Calientes (topla voda, zbog termalnih izvora koji se nalaze u samom mestu) ,koji se nalazi u podnožju Machu Pikchua. Ostajemo 2 noći u gradiću pa nosimo samo rančeve sa potrebama za ta 2 dana. Nekako svi veseli i vožnja busom, dolinom svete reke Urubambe prođe brzo, al kad stigosmo u Oljantajtambo neverovatno iznenađenje. Mestašce ono pravo prelepo, iskonskog peruanske. A mi samo prođosmo. Zaljubi se u njega kroz prozor od busa. Voz prečist sa krovnm prozorima da bi mogli da gledamo u prelepe planine jel pruga prati Urubambu. Stigosmo i sačeka nas kiša ali nekako smo svi ubeđeni da će sutra, kada se budemo penjali biti lepo vreme. Smestismo se u hotel, ne bih baš o nivou ali čisto. Pravac na klopu. Navataso nekog lokal a i on nam objasni da je najperuanskija klopa na spratu pijace. Uđosmo kad ono baš kako smo zamišljali... ninašta ne liči, neki pankovi na koje su ljudi načičkani a pored njih oni koji nisu imali sreće da nađu mesto za šankom sede na hoklicama a stolovi su im barske stolice. Dnevni meni supa, neko meso na pirinču i kompot. 4 evra. Top. Em ukusno em ambijent koji uvek priželjkujem. Sa klope na centralni trg tu odmah pored, kad tamo neki šatoru, velika bina sa domaćom muzikom... kad ono bili izbori pa novi gradonačelnik časti koncertom. Ubismo po pivce i pravo na spavanje jer se sutra penjemo na Machu Pikchu. Ulazi se ujutru do 12h ili posle 12h. Naše karte za popodnevnu smenu.

Svanu jutro a napolju Sunce. Svima osmeh na lice. Pravo na doručak, naravno opet na mercado, pijacu i nakon toga u šetnju gradom. Pa gde uzesmo popodnevni ulazak, ko bre da dočeka 11 kad je skup za pokret. Može se peške ili busom pa neki odoše busom a Branko, Petar i Ja svratismo ponovo do pijace da kupimo lokalni, svetski poznat lek za savladjivanje nadmorske visine i napora. Ovde je subtropska klima što znači sma dva godišnja doba: leto (kišno) od novembra do marts i zimu od aprila do oktobra. Kad je kišno onda je baš kišno. 2010 god su bile ogromne poplave gde je delimično uništen gradić i pruga pa je 2 000 turista se moralo evakuisani vojnim helikopterima. Tako da je trenutno ogromna vlažnost što još više otežava disanje. 
Uspon ni malo lak. Podseti me na osvajanje Atosa od pre dve godine ali ipak ovaj je lakši. Kroz šumu preko improvizovanih stepenica od kamenja i realno duša u nosu ponovo. Stigosmo do tih 2350m a sve na meni kao iz bazena da sam izašao. Došli u 11:30h i sad moramo da čekamo 12h da uđemo. A vreme se pogoršava. Pitam lokalnog vodiča hoće li biti kiše kad on slaže ramenima u fazonu možda. Alo domaćine kako bre možda. Pa ja u Kragujevcu nedelju dana osetim pre kiše da se sprema, svaka koščica što sam je lomio počinje da gudi.

Stiže i 12 sati i među prvima utrčasmo, daš pasoš i odštampan kartu, oni ti je ponište i adrenalin pukne i nestane sav umor koji si osećao do tada. Malo pravo i odmah levo, naravno uzbrdo do jednog od najpoznatijih platoa na svetu. Pošto smo među prvima ušli nema gužve. Kako idem platoom do vidikovac tako i srce jače lupa. Polako se pojavljuje pogled na Wajna Pikchu, stenu iznad Machua, a koraci sve brži i....... napokon..... slika uleće u glavu i pravi totalni dar mar, poklapa se sa onom koju godinama nosim.... ej pa to si ti.... došao sam, morao sam, odkad sam te video znao sam da ću doći, znao sam da bez tebe neću biti kompletan... 

Sve puca, Branko mi nešto objašnjava al džaba, nit ga vidim nit ga čujem. Stojim i stojim, andski vazduh hladi usijano telo. Sklonio bih pogled ali ne mogu, neće on. Zalepio se, reklamu za sintelan da snimiš.
 
Kakav mir, kakva lepota!!! 

Kakav li je samo osećaj Hajram Bingam imao kada ga je 1911 god otkrio?!?! 

Pristižu drugi i polako se puni plato. E to je ta lepota vremena, prolaznost, shvatiš tek kada te život smesti u ovakvu situaciju, jer koliko bi vredeo ovaj trenutak kada bi zauvek ostao? 

Svuda okolo pasu lame, naviknute na ljude, em lepo em korisno. Možda bi i mi u Srbiji mogli da pustimo ovce i koze po gradovima da pasu da ne kosimo, jer smo ionako svašta pustili u njih a to svašta nam sada dolazi glave; one barem neće jednog dana grad da preuzmu. 

Napravimo buljuk slika, zastava Srbije i Perua je hit pa se svi raspituju koja je to zemlja a onda usledi uvežban odgovor "Srbija, sigurno ste čuli najmoćnija zemlja Evrope!". Verovali ili ne većina i poveruje. Sa leve strane, duboko u provaliju moćna Urubamba, sveta reka Inka, zaokružuje prizor. Oni su brdo zaravnili i na njemu napravili grad, koji je za vreme španske vladavine bio najmanje oštećen, jer ga konkviskadori nisu otkrili jer se sa sigurnošću može reći da je bio napušten po njihovom dolasku. Neki kažu zbog velikih suša a neki zbog bolesti koju su doneli evropljani. Ono što nisu uradili konkviskadori uradili su amerikanci. Pošto peruanske vlast nije mogla da organizuje iskopavanja na toj daljini dozvolila je Bingam pa kažu da je brdo sanduka otišlo put amerike, baš čudno zar ne? 

Sa sigurnošću se može reći da je napravljen 1438 godine u vreme Pačakutija i nije bio grad, jer nisu pronađeni ostaci potrebni za funkcionisanje grada, već je predstavlja vrhovno Svetilište. 

Ovo je najvažniji simbol Perua. To je takav sklad dualizma na kome počiva filozofija Inka. Sve ima svog parnjaka. 
Da desne i leve strane se mogu videti terase na kojima su se sadili poljoprivredni proizvodi koje su povezane mnogobrojnim stepenicama, i koje su odvojene od samoga grada. Spuštanjem niz jednu od njih dolazimo do kapije grada. Ali ipak grad se najlepše vidi sa platforme koja se nalazi pored kućice gde su živeli čuvari a pored koje se nalazi kamen žrtvenik, gde su Inked prinosile i ljudske žrtve Bogu Sunca. 

Jasno se vidi i podela grada na gornji i donji. 

Gornjem delu pripadaju hramovi, trgovi, fontane i dosta lepih građevina a u donjem su pretežno stambene kuće, koje odvajaju trgovi. U Gornjem delu se nalaze najbitnije građevine koje su imale sveštenu funkciju: “Hram sunca”, “Hram sa tri prozora” i “Glavni hram”. 

Pretpostavlja se da je grad imao oko 1 000 stanovnika, po broju stambenih kuća kojih ima oko 200. 
Silazimo niz stepenište koje ide vrhom terasa i dolazimo do glavnog ulaza. Kameni, više prolaz, nego vrata. Visina vrata pokazuje da se ovde na konju nije moglo ući. Ulazimo u "najsvetiji" deo hrama, u kome su se obavljali rituali.
Idem ulicom koja vodi do trga kojeg je Bingam nazvao Svetilište jer se u okviru njega nalaze: Glavni hram - najimpresivniji primerak arhitekture Machu Pikchua; Hrama Sunca sa desne strane, za koji se smatra da je bio astronomske opservatorije i naravno Hrama sa 3 prozora koji je karakteristican jer ima ceo zid od jednog kamena na kojem su izdubljena 3 prozora u obliku trapeza sa kojih se pruža pogled na plato. 

Umor je na ovom putu konstantan, što od fizičkih napora što od adrenalinskih šokova. Zaleže na jedno postolje na sred trga, sam nožice mlataraju i taman da malkice dremnem kad sa desne strane piptaljka iz sve snage. Trči čuvarka a za njom čuvar. Pa gde tu leže Sunce ti poljubim, od prilike su takav pogled imali. Ustadoh i dalje uz stepenice do čuvenog Intiwatane monolita. Ispred mene kolumbijski par ubi od slikanja i pozerisanja. Da odlepi čovek. A da kod stare kućice čuvara naletim na par, on ili englez ili Australijanac u ranim 80tim a ona reklo bi se ruskinja u kasnim 20tim. Znači ja plačem, on mučenik nosi i njenu torbu i kišobran i još je slika. A njihov vodič i Ja se domunđavamo i pogledima se smejemo. Namešta se ona a vidim ovaj matori tanke slike pravi pa se ponudi da slikam kad on ko u oko da sam ga ubo. Naletim još jednoom na njih kad ona ga pozva da se zajedno slikaju. Sunce ti poljubim koja sreća. Baci sve sa sebe i ladno iz zadnjeg džepa izvadi češalj i zaliza. Umal da padnem sa zidića.

No da se vratim na gde sam stao. Sam naziv Intiwatana znači “mesto koje hvata sunce”. A u suštini to je jedan kameni stub na postolju ali ipak je i dalje misterija o čemu se tačno radi, mada po položaju se vidi da je imao možda i najsvetiju ulogu. Smatra se da su uz pomoć njega određivati faktički kalendar po polažaju Sunca jer bi vrhovni sveštenik 21 juna stavljao zlatni disk na njega i faktički hvatao Sunce. Setimo se priče o glavnom hramu u Kusku. Nije ovo bila jedina Intiwatana u carstvu Inka ali su nažalost španski sveštenici sve polomili da bi ugasili veru Inka a doveli svoju. 
SAD mnogo teorija ima o Intiwatana ali se smatra da je ovo najjače energetsko polje jer sama njena pozicija izmađu Wayana Pikccu i Urubambe stvara jezu kod čoveka.

Nastavljam dalje linijom kretanja a tako bi se zahvalio na travi u i iskulirao jedno sat ali.... Idemo dalje. Stižemo do dela gde se odvaja put za Wayna Pikccu i gde se nalazi Ceremonojalna stena pored koje se nalaze dve nastfešnice gde su sedeli za vreme ceremonija. Sedoh na klupu da ne bi uvenuo. Iskulirasmo jedno 5 minuta i krenusmo dalje među zidove grada. Provali da sam zaboravio kapu kad smo seli i vratim se nazad kad - dobila noge. Prolazimo pored glavnog skvera i Grupe troja vrata. Smatra se da je tu Pachakutek spavao kada je bio u hramu. Niz stepenice do Kondorovog hrama i polako ka izlazu.
Kondor, čuma i zmija su trilogija Inka. Simboli nebeskog, zemaljskog i podzemnog sveta. Faktički vraćamo se na dualizam. Sveta dolina Inka na Zemlji prati mlečni put na nebu. Početak je Kusko a kraj Machu Pikccu. Na kraju su sve mrtve stavljali na sveti kamen odakle ih je Kondor nosio na nebo. Nepregledne su priče o Inkama. Ponovo se vratimo na vidikovac i sefosmo još malo sa pogledom i mislima zalepljenim. Porodica lama, njih četvoro, dođe do mene, zastade.. Pomilovao male i nastavi svojim putem. Al sam se naježio duks da pocepam. Pogledah ponovo žrtve i kamen i zamišljam kako li je to izgledalo u to vreme, kada je grad bio pun ljudi. Misli skreću ka Apokaliptiku.. 

Izlazimo jer se i vreme kvari i na izlazu se dobija pečat u pasošu da sam obišao ovu svetinju. Moćno. Baš pored bolivijske vize. Nazad ponovo niz strminu. Pucaju kolena al ko o tome sad da misli. Ponovo mi u glavi scene punog Machu Pikccu i svega šta se tu radilo. U glavi kao u košnici. Nazad u hotel i zakuca anje za krevet iako je 6 sati. Što bi rekli ne diram te - ne diraj me. Ostvaren je jedan san, i to kakav.... i vredelo ga je sanjati a još više ispuniti. Kažu da neki momenti menjaju čoveka, nekada na gore a nekada na bolje. Znam samo da posle ovoga putovanja mnoge stvari iste biti neće, jer "prikupljanje" energije koju ovakva mesta daju definitivno menjaju. Doživeo sam Machu Pikccu!!!

Galerija slika