Skver

Ćuretove pustolovine: MOJA JUŽNA AMERIKA (Prvdi deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
15:00 | Sreda, 02 01 2019

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Južne Amerike.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut između dva obilaska, sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Nesumljivo najmističnija civilizacija kroz ljudsku istoriju, koja je uvek budila divljenje i poštovanje u nama, je civilizacija drevnih Inka. Od njenog otkrića od strane Francisko Pizara 1522 godine do današnjih dana je premnogo napisano i istraženo ali relevantnih odgovora na neka najosnovnije pitanja: kako je nastala?, kako je moguće u to vreme napraviti takve objekte, sa takvom preciznošću i značenjem?, kako je nestala?....još uvek nema, što samo produbljuje njenu mističnost. 

Godinama vuče i dovuče. 30 decembar je gospodnje 2018 godine, vraćam sat sa 00:35 na 18:30 časova dok pilotove reči odzvanjaju "dragi putnici, molim vas da vežete pojaseve upravo počinjemo sa sletanjem na aerodrom u Limi"!
Buenos nocas Peru, Buenos nocas Lima prošapta dok telo obuze neka jeza!

Samo da uhvatim malo svežeg vazduha, posle 12 sati leta od Amsterdam, kad prvi put u životu nema mi torbe... lagana panika... 28 dana bez ičega, kad ono pojavi se među nekih 4-5 zaostalih. Pravac hotel prebrzi chek in i pravac na pivce u centar zbivanja u kvartu Baranca. Odabir je pao na onaj pravi, peruanski, pun lokala a koji kao matrica prati Srednje i Južno američke zemlje. Prastari šankeri gazde, njihovi školski konobari, a neshvaćen u mladosti gitarista, koji obilazeći stolove daje razlog zgog koga je nemoguće "omašitu" ovu kafanu. Treća Quesqenia polako gura ka hotelu. Ovde je 23h ali telo je još na naših 05 časova. Treba sutra krenuti u obilazak grada od 10 miliona stanovnika, grada koji su španci napravili da bi premestiti prestonicu iz Kuska. 

Buđenje i pravac gradska plaža da se "overi" Pacifik pre doručka. Ponovo u centralni park i onda jednom prečicom niz stepenice kroz hipi naselje koje je tako dobro oslikan grafitima da je postalo neizbežna ponuga svih tur operatera. Plaža katastrofa, sivi pesak, prljavo za medalju al ajd da se uleti da se ispoštuje. Stigosmo taman na kraj doručka, tako da punih stomaka krenusmo u istraživanje Lime. Nadzemnim metroom do centra i onda laganom šetnjom ka Plaza de Armas, centralnom trgu na kome se nalaze najveće znamenitosti grada. Jedno 2 ulice pre trga naletosmo na, što bi mi rekli: susrete sela. Nekoliko kulturno umetničkih društava paradom kroz grad pokazuje svoja umeća. Nestvarna prizor, sve boje iskonskog Perua pred očima, zvuci prastarih pesama, koje zabeležene samo u memorija a meštana se ljubomorno čuvaju i prenose sa kolena na kolena. Kakav doček, kakav sudar sa potomcima Manko Kape prvog kralja Inka, sa civilizacijom nad civilizacijama, koja nesebično odmah pruži ruke pokazujući svoju veličinu, moć, gordost i nadasve ljubaznost. Nestvaran, ali bukvalno nestvaran osećaj dok u koloni prolaze razni narodi Perua, šok u glavi. Uđoh u jednu od njih, pogodi se baš Cusco i prošetah do kraja ceremonije. A šta nes tek čeka sutra uveče na proslavi Nove godine u samom Cuscu, za koju kažu da je jedna od glavnih atrakcija samoga grada?
Put ka glavnom gradskom trgu je popločan zvucima koračnica koja dolaze sa njega. Ulazimo na njega kao neka delegacija kojoj treba pokloniti svu cast, jer je trenutno smena straže ispred predsedniče palate, koja je jedna od najvećih atrakcija ne samo Perua. Načičkani turisti se grabe za centimetra slobodnog prostora što meni baš i nije bilo jasno jer gde god stanem vidim lepo, al kako i ne bi kad sa mojih 195cm apsolutno dominira krajolikom. Fantastičan ritual, garda koja tako dobro na konjima svira vojne pesme, prodor i jaki zvuci, disciplina, uigranost, ples konjima sve tako savršeno. Vrh vrhova. Odatle u katedralu h kojoj je sahranjen Pizaro, ne mogu da verujem da ga još čuvaju posle svih zločina nad drevnim precima. Ceo trg je okružen prelepim zgradama... realno lepše nego što sam zamišljao. Obiđosmo još jednu katedrali i pravac park Murala sa kojeg se pruža pogled na favele. Zakucasmo se u jedan lokalna restoran baš onaj što ga tražimo i tu se predadosmo čarima peruanske kujne uz po koju Qusqeniu. Još malo tumaranja i nazad metroom do Barace da obiđemo deo sa Muralima. Fantastični murali su definitivno atrakcija koja se mora posetiti. Spuštam se na plažu i obalom do Parkque de Amor. E tu izgibosmo jer su litice ogromne i samo se na pojedinim mestima može popeti u grad. A vrh su svuda oznake šta raditi ako udari cunami. Posle debela 2 sata stigosmo polumrtvi i onda tajac. Nemamo kintu, nemamo wi fi i realno nemamo kako nazad. Jedva nađosmo neki restoran da uzmemo wi fi i da Ana Marija naruči uber za sve. I onda umesto kući odosmo u park sa magičnom fontanama, tj, kako reče na ulazu sa megafonom jedna Spectaclo magnifico. 

Realno vrh su napravili, ogromne fontane, laseri. lep šou. Ali već padamo ne od umora nego u laganu komu. Dovukosmo se do metroa i u polusnu stigosmo u prelep smeštaj Lima wari. Dan za dugo pamćenje.

Galerija slika