Skver

Ćuretove pustolovine: MOJA KINA tokom Svetskog prvenstva u košarci (Sedmi deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
14:00 | Subota, 12 10 2019

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Kine, gde je pratio našu selekciju tokom Svetskog prvenstva u košarci.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut, obično sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Disneyland
Izlazak sa poslednje stanice linije 11 metroa predstavlja ulazak u jednu novu dimenziju, ulazak u carstvo bajki, carstvo čuda, carstvo mašte. Svaki korak napred predstavlja korak u prošlost i taman ih toliko ima da je na biletarnicu, Diznilenda u Šangaju, stigao onaj mali Duca, debeljuca, sa svoja dva drugara Veljkom i Mlađom, koji eto celo leto štekaše kintu od sladoleda i nagradiše se najlepšim poklonom - da postanu Diznilendovci za vek i vekova. Najslađe potrošenih 50 evrića u životu. Diznilend u Šangaju je najmlađi i najveći, otvoren 16og juna 2016 godine i za njegovu izgradnju je potrošeno 5.5 milijardi dolara!!!! Ej pa za tu lovu Srbiju možeš da kupiš!!! Ovako profitabilnu!

Otvaraju se vrata magične zemlje i ni sami ne znamo zašto, ali jednim ubrzanim hodom uletesmo u njega. Svima se lice iskrivilo u osmeh i ne pušta. Čavrljamo nešto i smejemo se bukvalno kao deca a kako i ne bi kad ispred nas niče najmaštovitiji najlepši dvorac svih naših snova. Čudooo. Idemo niz ulicu ka njemu a ja krenam da skakućem i pevam "tadam tadam... Tadadadadam.. Tadadadam Tadadadam tada tada tada tada...". Ej... Pa ovde sam bio hiljade puta.. Ovom ulicom, u ovaj dvorac, kroz ove parkove sam noćima ležeći na leđima šetao... Evo me opet. Pa sve ovo znam. Sad će iza ćoška da se pojavi ono a posle ulazim u ono pa iz njega tamo.. Srce lupa, srce vrišti... I taman kad pomislim iskočiće zagrli me i privuče me u svoje skute, obuzda me on, njegovo veličanstvo Diznilend.

Dobro pregrmesmo ovaj atomski s'leva. Gde prvo Sunce ti poljubim!! Naletosmo na skulpturu Volt Diznija koja nam požele dobrodošlicu. I odma Mlađa zape da idemo na Tron, šta god to bilo. Usput naletesmo na neku kuglu sa pipcima gde dvoje sednu pa te obrće i uvis i nizbrdo... Dobro zagrejasmo se malo. Radni je dan tako da nije neka gužva. Prilazim Tronu i tek tad kapiram da je to rolerkoster ali ne onaj preogromni već prebrzi. Dobro. Zbog toga smo i došli. Sad, ideš u nešto što je totalno ludilo, prolaziš kroz neke hodnike i samo se čuje strašna vriska koja u sekundi doleti i odleti. Shvatiš da to ovi mučenici što se sad voze rastaju od života. Uđosmo u prostoriju gde je polazna rampa. Sve je tako dobro urađeno da jednostavno nije ni čudo što su toliko love skrcali. Naravno daje najbolje za prva dva motora da se sedne. Ulete sa Veljkom i polako nas pripremaju. Položaj je kao na motoru samo što ti stave nešto na leđa da ne izletiš I krenusmo. Ma čim to ide tako polako zna se da ubrzo kreće ludilo. Prođo smo kroz neke tunele i dovedoše nas na početak. I krenu... Auu Sunce ti poljubim.. Auuu.. Ja nekako držim u sebi a Veljko urla ko da ga žene za rođenog brata. Tron ide 60 na sat pa kad zalomi, kad te okrene.. Kad te obrne.. Pa kad cimne u stranu, pa kad ti se 3 puta ceo život. Čuje se i Mlađa onako borbeno, hercegovački zapomaže. 2 minuta kao 2 sekunde.. Najveće ludilo kojim sam se vozio.. Adrenalin milion... Izađosmo i naravno ponovimo još jednu vožnju. Danas nije gužva i lagano prolazimo svuda. Šetnja po parku je isto veoma zanimljiva jer svuda ima neka zezancija, svuda nailaziš na nešto što te raspameti. Upadamo u neki red za voz koji je na principu da te digne na neku visinu i ostavi koji tren da slobodno padaš jer se on taman toliko brže od tebe vraća. Znači opet srce u pete. Neverovatna je potreba ljudi da idu negde gde će da se plaše i da vrište. Pauza za sladoled u obliku miki i mini i onda u rudnik. I to kakav. Snežana i sedam patuljaka. Sve, sve je toliko originalno da nemam reči. Bukvalno rudnik kao iz crtanog filma. Sedosmo u vozić i krenu putovanjce. Zalama na sve strane i onda ulazimo polako u pećinu gde nas svi dočekaše, od Snežane so skituljka. To je toliko verno i inter aktivno napravljeno da jednostavno si deo priče, jednostavno jedan si od njih. I opet van pećine vagoni za ugalj u kojima sedimo pun gas. Vriska, cika na sve strane. Nema pauze, napadaju se Pirati sa Jariba. Prvo prođeš kroz grad iz tog doba, pa kroz vilu i onda opet sedaj al sad u čamac. E onda kreće totalno ludilo. Ploviš ispod vode, to su takve animacije urađene, više ni sam ne znam koliko D ima u tome, pa nevreme, pa te prsne voda, pa Džek Sperou igra pored tebe i onda ulećeš u bitku na moru. Kuku meni da ovde izginemo, šta da kažem veljkovima i mlađinima kad se vratim. Bukvalno totalno nestvarno... Totalno ludilooooo. Izlećemo.. Ne znaš gde ćeš pre.. E onda uđosmo u nešto našta je Mlađa skrenuo pažnju da je čuo da je ludilo. Pogodi. Uđosmo u indijansku pećinu i u jednu ogromnu prostoriju gde Sedosmo u neke stolice po petnaestak u redu i vezasmo se. Podigoše nas i krenu put oko sveta. E ovo je jedno hiljadu D. Letimo iznad kineskog zida.. Ajfelove kule... Saharom.. Severnim polom.. I svuda je temperatura, mirisi, vetrovi kao u tom području. Čak nas i pesak zasu kad smo leteli kroz saharu. Nema reči da se opiše.. Nema... Nestvarno. Sad je na redu vožnja nekim kanjonima u okruglim kao brodićima. Neće Veljko da uzme kabanicu i to ti je. Sa nama ćale sa malom kineskinjom i tu se izezasmo sa detetom za svu lovu. A veljka ubi jedan talas, znači pravac prodavnica da kupi majcu. Sa Mikijem. Pojedo se što je i ja ne uze. Na redu zimski dvorac iz bajke kroz koji je napravljena priča o Trnovoj Ružici. Prolazi kroz sobe kroz koje te vodi priča. Nestvarno. Jednom i ja Princ da budem. Adrenalin je sve vreme na milion. Mlađa i ja ponovo na Pirate jer smo oduševljeni ali bukvalno pa sa njih svi zajedno na još jednu noćnu vožnju Tronom. E sad sve svetli i unutra i spolja tako da je potpuno novi užitak. Na izlazu se pogubismo, a meni se isprazni baterija tako da jedno sat vremena tražih punjač za mobilni od ogromne mase ljudi koja se skupila ispred dvorca. Sve je krcato. Ne možeš da prođeš od ljudi koji su posedali. Doduše ostavljeni su koridori za prolaz, koje sam tek kasnije video koji kinezi totalno disciplinovano ne zauzimaju. Noć je pala i počinje hologramski performans na dvorcu. O Bože moj kakvo je ovo ludilo, smenjuju se likovi iz svih crtanih i animiranih filmova praćeni prelepim svetlosnim i zvučnim efektima i malim vatromet ima. Čudo, ali baš čudo.... Svi, svi Diznijevi junaci su tu. Neverovatnih pola sata gde shvatiš koliko su oni daleko otišli. Koliko se mi držimo u nekom paralelnom svetu gde naše najveće dostignuće, vatromet za novu godinu ovde je bio pet puta kao totalno sporedna stvar. Svi smo oduševljeni, svi smo deo tih filmova, junaci i sporedne uloge koje su uzeli učešće u stvaranju veličanstvenog performansa. Svaka sekunda, svaki pogled, svaki treptaj oka otvara neku novu bajku i dalje drži malog Ducu u carstvu detinjstva. Osećaj bezbrižnosti je i dalje tu. A kraj, o kome ne razmišljaš dok ovo traje je vatromet gde sve gori: dvorac, nebo, ceo Diznilend a mi kao da plovimo tim zvezdanim nebom. Sa svih strana je vatromet, svuda oko nas su zvezde toliko šaroliku da nisam ni znao da postoji takav kolorit boja.


U totalnom transu izlazimo iz Diznilenda. Ogromna reka ljudi kreće ka metrou, ustvari ogromna reka dece koji ponovo postaju ljudi dok stžu na stanicu metroa. Vozovi dolaze tako brzinom da jednostavno samo mi žurimo misleći da će biti gužva na stanici a u stvari sve se raščisti neverovatnom brzinom. Sedimo u metrou, ćutimo i polako se vraćamo u stvarnost.

Galerija slika