Skver

Ćuretove pustolovine po Kubi – sedmi deo (FOTO)

Autor: Dušan Đurić Ćure
13:00 | Nedelja, 28 01 2018

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao strasni ljubitelj putovanja, otisnuo se u još jednu pustolovinu, a ovoga puta njegovo odredište je Kuba. Portal InfoKG će u narednom periodu objavljivati Ćuretove putopise i fotografije sa ove daleke destinacije.

U celosti i verodostojno Vam prenosimo Ćuretov putopis napisan u jednom dahu, a on Vam se unapred izvinjava na greškama. 

Odlazak iz Santiaga de Cuba donosi još jedno uzbuđenje jer sledeča dedtinacija, Santa Clara, je "sveti gral" revolucionarizma, mesto gde se nalazi mauzolej posvećen Ernesto Gevara de la Serna, poznatiji kao Che Gevara ili jednostavno CHE. 

Rođen 14 juna 1928 godine u Rosario Argentina, marksistički revolucionar, kubanski gerilski vođa i teoretičar, lekar, pisac, diplomata...ikona vekovne borbe za pravdu. Noćna vožnja od 12 sati daje dovoljno vremena da završim sa čitanjem, po drugi put, njegovu knjigi "Sećanje na kubansku revoluciju", koja predstavlha njegov gerilski dnevnik i preporučujem je, jer dokazuje da volja, žrtvovanje i odlučnost malog broja ljudi može dovesti do promena i izuzetno surovih režima kakav je bio Batistin. A da kad uđoh u bus pojavi se opet kinez koji već sa osmehom se dere i javlja sa pola autobusa. Naš slučajni saputnik na nekoliko destinacija. Ok je, radi za farmaceutsku kompanoju i dosta je po Evropi, a sad se častio putovanjem. Ekstra je lik pozitivan i kad me uhvati glad u pola noći dade mi nekup presovanu soju, kao malu cokoladicu uz kafu, koja me dobro zasiti. Stižemo u Santa Vlaru u zoru i uhvatismo taksi, tj motorče sa prikolicom da nas odveze do centra. U centru još prazno al se smestismo u baštu vrhunskog hotela na trgu i uz kafu načačkasmo internez pa iskoristismo da se javimo a i da napunimo telefone. Santa Clara malo ali lepo mesto sa centralnim trgom iz kolonijalnog vremena. Mesto koje zauzima centralno mesto u borbi za svrgavanje režima, jer je tu Che sa svoj jedinicom, probio odbranu pruge kojom je saobraćao "voz smrti", oklopni voz koji je sejao smrt duž Kube. Odlučujuća bitka se desila 30 decembra 1958 godine i nakon pada Santa Clare, Batista je pobegao 31 decembra. Prvo odlazimo na mesto gde je probijena pruga, mali bagrcic koji je razrušio šine na centralnom mestu i još 4 vagona sa postavkom koja je bila u njima. U suštini bitka je trajala 2 dana, sa jedne steane je napadao Che a sa druge Camilo Sienfuegas. Kažu da je strategija napada bila vrhunska. E sad kad govorimo o ovim ličnostima moramo znati da oni u to vreme imaju oko 30 godina, ljudi koji zbacuju moćnu vojsku. Malo slikanja i pravac do jednog brdašceta iznad grada gde je, takođe, napravljen jedan spomenik posvećen Cheu. Ustvari krenuli smo da nađemo bronzanu Cheovu statuu u prirodnoj veličini al je omašismo i stigosmo, kroz dosta malih uličica, baš onih "kubanskih", gde sjaj siromašnog života pokazuje osnov na kome počiva Kuba. Siromašno ali prečisto, pa kao što u Havani stalno vidiš kako lickaju automobile, ovde peru konje koji su im, osim prevoznog sredstva, i glavni izvor prihoda. Napokon u povratku nađosmo bistu koja se nalazi ispred zgrade političke partije "26 juli", gxe naletosmo na dva starija kubanca kako skidaju i pakuju zastave pokreta i Kube sa jarbola. Preljubazni su i stadoše sa skidanjem da bi mi napravili slike. Preljubazni i preponosni. Na putu nazad u grad naletosmo na dvojicu starijih koji pričaju srpski, baš iznenađenje, zaustavismo ih kad hrvati iz Zagreba, mesec dana obilaze Kubu. Naletosma na glumca Okanovića, tj ja nosim ranac na kome piše Srbija i čujem neko doziva. Oogledam on sa ženom. Provedosmo dobra dva sata na druženju sa rumom. Ekstra su likovi ali baš, baš ekstra. Pošto je već prošlo podne a nama frka da ne zatvore mauzolej, nedelja je, uhvatismo jednog sa bajsom i prikolicom za dvoje da nas odbaci. Nađosmo se na 2 cuca i majstor krete. Malo negodova što će da vozi jedno 220 kila al prihvati. E tu nastaje haos. Znači nizbrdo ko metak al kad naiđoše uzbrdice, kuku majko, pa to uzdiše, brekće, preznojava se ko da vozi ispod tuša....a mi milimo brže idu pešaci. Stižemo a njegove kolege što su tu parkirane se smeju i nešto mu dobacuju. Najteže zarađenem novac u životu. Posle kad smo se vratili u centar nismo ga videli. Sigurno je još na bolovanju. 

Prilazimo mauzoleju koji se sastaji iz ogromnog trga kome dominira komeks sastavljen od pinadestala sa Cheovom statuom, velikog kamene ploče gde su uklesani detalji iz njegovog revolucionarnog života, postavke njegovih ličnih stvari u muzeju ispod tog kompleksa i posebne prostorije gde gori večni plamen a nalaze se urne poginulih bitnijih revolucionara. Prilazimo a u glavi haos. Napokon. Che. Argentinski revolucionar koji je definitivno svoju borbu počeo još 1951 god kada je sa prijateljem Albertom Granadom, na svom motoru "La Poderosa" - Moćna, obišao Argentinu, Čile, Peru, Kolumbiju, Venecuelu...gde se susretao sa raznim levičarskim, marksističkim pokretima ali koji je uvidevši siromaštvo, glad, bolesti...da otac prihvata smrt sina kao nevažnu nezgodu..rekao da se sve ovo ne može pobediti medicinom već se mora razmusliti o "političkoj areni oružane borbe". Tokom celog puta je pisao "Dnevnik motocikliste" koji je 2004 godine ekranizovan. Vraća se 1953 u Buenos Aries i završava medicinu. Opet kreće na put, na severnu turneju gde u La Pazu upoznaje Alberta Rohoa koji je imao najveći uticaj na izoštravanje njegovih revolucionarnih nagona. Prebacuju se u Gvatemalu gde amerikanci vode kampanju za svrgavanje Hakobo Arensa, legalno izabranog predsednika jer je ukinuo monopol američkoj kompaniji "United fruit company" na izvoz voća. Zvuči poznata matrica kojom ameri već decenijama manipulišu svetom. Tu se malo i borio ali kada padne režim, prebacuje se u Meksiko i u pismu svojoj tetki Beatris naglašava "Na slici našeg voljenog Staljina zakleo sam se da neću predahnuti pre nego ta kapitalistička hobotnica bude uništena"! U Meksimu 1955 godine upoznaje Raula a kasnije i Fidela Kastra i tokom prvog razgovora potvrđuje da je kubanska borba to što traži i iste noći potpisuje pristupnicu za učlanjenje u pokret "26 juli" i dobija nadimak Če. 24 juna 1956 godine ih sve hapse ali na urgenciju bovšeg predsednika MeksikaKardenasa ih puštaju. 25 novembra 1956 kreću na brodu "Granma" u oslobađanje Kube, njih 82 na brodu za 25, ali zbog lošeg vremena stižu tek 2 decembra, gde ih nakon iskrcavanja vodič izdaje i uleću zasedu kod Alegrie del Pio, i samo 16 preživljava. Ostalo je istorija...

Prilazim spomeniku, koji je sa namerom postavljen na pijedastalu od 10ak metara da dočara veličinu revolucionarne ikone, da shvatimo koliko smo mi mali, sićušni sa našim životima bez života, sa našim pristajanjem na svakodnevna ponižavanja, sa našom nemoći, da se izborimo sa šačicom ljudi koji nas drže u začaranom vrtu siromaštva, bolesti, bezvoljnosti, gramzivosti...zarad njihovog brutalno bahatog života. On, oni su krenuli na mnogobrojnijeg i moćnijeg neprijatelja i pobedili a mi, mnogobrojniji i moćniji ne smemo da krenemo i oslobodimo se svih nametnutih stega, ne želimo jer su nam usadili prokletstvo cinizma, da nije bitno kako mi živimo već je samo bitno da onaj pored nas živi lošije. I gde smo to sada, koji je naš gral iz koga zalivamo osećaj za pravednost, za borbu za dobro....? Dok gledam uzdignute glave čujem zvuke:

" Aqui se queda la clara,
La entranable transparencia
De tu querida presencia,
Comandante Che Guevara"

i osećam sramotu jer šta smo uradili sa osravljenim nasleđem.... Sati prolaze a ja sam i dalje tu. Kako da krenem, da odem, kad se pravdam a znam da nam je oprošteno, kad stid koji me zakovao za stepenice nikako da pusti...

U mauzoleju je pistavka Čeovih predmeta, najviše iz doba revolucije, i nakon nje, novčanice koje je potpisao kao direktor Centralne banke, zatim uredbe kao upravnik zatvora "La Kabana" u kome su procesuirani Batistini saradnici, govori i slike poseta kada je kao glavni ambasador Kube obilazio svet. Čuven je njegov vizionarski govor iz UN 1964 godine kada je žestoko kritikovao SAD zbog uništavanja država u svetu. 1965 godine je otišao u Kongo da učvrsti pokret za svrgavanja diktatora Moiz Čombea, u kome je uzelo učešće i dosta kubanaca, ali u jednom pismu Fixelu objašnjava da narod nije spreman na birbu, da su nedisciplinovani...a naduprot njima belgijski i južnoafrički plaćenici režima. Vraća se vrlo razočaran ali odmah se prebacuje u Boliviju, u tajnkosti, sa totalno izmenjenim izgledom, gde bez pomoći bolivijskih komunista pokušava da organizuje ustanak ali ga vojska u dosluhu sa CIA hapsi, 8 oktobra 1967 godine kod sela La Igera, gde obaveštavanu šifrovano centralu " Imamo tatu u rukama". Ujutru je stigao i Rodrigez agent CIA. Nakon nekoliko sati stigla je poruka "Izdajte pasoš za tatu". Naređenje je izdao pukovnik Andreas Selić hrvatskog porekla. Poslednje reči su mu bile "Pucaj, kukavice. Ubičeš samo čoveka"! Tako se završio život a počela jedna od najvećih urbanih legendi....

Galerija slika