Radio uživo
Posle oslobođenja od turske vlasti, knez Miloš Obrenović dozvolio je, kako bi prvoj prestonici dao više života, da se u njoj mogu otvarati radnje u kojima bi se prodavali orijentalni slatkiši.
Sa dolaskom ljudi iz "preka" i stranaca dolazilo je i novo doba, koje je sa sobom donosilo i nove poslastice sa zapada (piškote, puslice, princes-krofne). Kako se varoš menjala i rasla, tako su u njoj otvarane nove poslatsičarske radnje.
U prvim godinama posle Prvog svetskog rata registrovane su u Kragujevcu tri poslastičarske radnje: Riste Golića i Katarine Tošić u Glavnoj i Milana Jovčića u Paliluli. Oni su Kragujevčanima nudili, pored kesten-pirea i šampita, puslice, piškote, princes-krofne, slavske kolače, tahan-halve i baklave spremane na različite načine.
Tekst, uz saglasnost autora, preuzet iz knjige "Stari Kragujevac" Boriše Radovanovića.
Kako se varoš povećavala, a varoški žitelji imali sve više potrebe za slatkišima, broj poslastičarskih radnji se povećavao. Tridesetih godina radile su ove poslastičarske radnje u Kragujevcu: Alfonsa Pikea, Asima Ramadanovića, Danijela Amida, Riste Pupinovića, Ilije Malovuka, Stojana Šurbanovića, Serezović - Šabanovića, Daila, Hamze Mehmeda i Dare Patrnčića.
Mnogi od njih su, pored orijentalnih poslastica počeli da se bave bozadžijskim zanatom jer je on donosio veću dobit. Lagano, jedna po jedna, poprimale su ove poslastičarnice tipičan kragujevački duh. Poslastičarske radnje u Kragujevcu razlikovale su se od sličnih radnji u ostalim gradovima Srbije, jer su se u njima mogli pronaći najraznovrsniji kolači i poslastice sa istoka i zapada.
Teško je danas predstaviti mlađoj generaciji svo to šarenilo kolorita i raznovrsnost poslastičarskih proizvoda što su ih nudile poslastičarnice smeštene u Glavnoj ulici. U njih su svraćali Kragujevčani, posle dugih šetnji, na bozu ili limunadu, sladoled ili baklave, krempite ili šampite i druge slatkiše.
