Kragujevčani

Intervju: VLADIMIR VUKIĆEVIĆ - Anesteziolozi su veoma priznati od strane kolega, a od zajednice daleko manje

Autor: Jovana Mladenović
12:00 | Utorak, 16 04 2019

Kragujevčanin Vladimir Vukićević (1976) je specijalsita anesteziologije i reanimatologije, načelnik Anestezije pri Urgentnom centru kragujevačkog Kliničkog centra. Kroz razgovor sa njim želeli smo da čitaocima približimo šta je sve posao jednog anesteziologa, kada nosi stres, a kada zadovoljstvo, kako je profesija vrednovana od strane kolega, a kako od šire zajednice. Mimo toga, saznali smo i da naš sagovornik, inače gradski lik koji je stalno u pokretu i dinamičan posao ga ipak ne navodi da miruje u slobodno vreme, može da diskutuje povodom svega, ali za jedno se zna, titulu najboljeg kuvara ne prepušta nikome. 

Dr Vladimir Vukićević lekarsku karijeru započeo je u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć u Aranđelovcu 2001. godine, a posao je prekinuo da bi odslužio vojsku. U Centru za anesteziju i reanimaciju Kliničkog centra Kragujevac počeo je da radi 2003. godine, gde je i danas. Završio je specijalističke studije iz anesteziologije i reanimatologije. Bio je i načelnik Odeljenja terapije bola. 

Poznato je da uvek naglašavate koliki je značaj konstantne edukacije i da ste pobornik toga da su iskustva stečena u inostranstvu dragocena za rad jednog lekara, te da ste ih lično iskusili. Gde ste, sem u Srbiji, "pekli zanat"?

- Kontinuirana edukacija je suštinski važna, da vidiš do kojih granica idu ljudi koji mnogo više znaju, a ne da je poslednje što si naučio bilo pre 20 godina. Značajna iskustva stekao sam kroz edukaciju u jednoj od najvećih bolnica u Americi - Washington  Hospital Center Arthur St.Andre. Takođe, radio sam i u Kuvajtu godinu dana. Inostranstvo je veliki test za sve nas, naročito ako govorimo o zemljama Bliskog Istoka, koje se mnogo razlikuju od našeg načina života. I druge kolege odlaze ne samo zbog novca, nego i iz potrebe da vide gde su u poslu u odnosu na druge, obezbede drugačije okruženje za rast dece i njihovo obrazovanje... To je i jedna potraga za uzbuđenjima. Zaključio sam da, uz adekvatno znanje stranog jezika i dovoljnu spremnost da se uklope u specifičnu atmosferu, naši ljudi mogu dobro da se snađu. 

Iako sam mnogo naučio, video sam i da mogu stalno da nađem nešto u čemu bih se usavršavao. Nije ni dovoljno da odeš samo jednom, a tu nam je i internet putem koga stalno možemo i moramo da pratimo šta se dešava. Primera radi, posao u zdravstvu u SAD je konkurentan, kao svaka roba koja se prodaje. Što si kvalifikovaniji i uspešniji, ti ćeš na tržištu više vredeti, pa je kod njih pozitivna selekcija najbolji način kako menadžment neke bolnice dolazi do željenih rezultata. Plaćaju ti edukaciju, ulože u tebe, ti njima trebaš kao brend, a lekari se trude da to postanu i održe taj status. Zdravstvo nije socijalna stavka, već biznis. Kod nas to ipak ne može tako, jer smo siromašno društvo, a često se sprovodi i negativna selekcija.

Zanimljivo je da, u godinama masovnog odlaska medicinskih radnika iz Srbije u potrazi za višim životnim standardom, Vi se ipak niste opredelili za život u nekoj drugoj zemlji, iako ste imali priliku. Šta Vas drži ovde?

- U Kuvajt sam išao ne samo zbog novca, već da bih testirao sebe, da bih nešto promenio u životu. Nisam išao zbog moranja, nego da nešto naučim. Nisam ostao iz porodičnih razloga. Imam dve ćerke - jedna je tinejdžer i nije motovisana da napušta Kragujevac, a ja nisam otac na službenom putu - ili idemo svi u paketu ili niko. Nije dolazilo u obzir da se razdvajamo. U Kuvajtu su temperature ekstremno visoke, drugačija je kultura, mnogo su zatvoreni, nema kontakata između muškaraca i žena, sve je podeljeno, to nije sredina u kojoj bi moja deca bila srećna. Proveo sam godinu dana bez njih i supruge i ubijao sam vreme da ne bi ubilo ono mene. Mnogo sam čitao, slušao muziku, družio se sa našim ljudima na privremenom radu tamo, šetao. 

Mnogo je onih koji ne znaju koliko posla zapravo obavlja jedan anesteziolog, koji vas zamišljaju kao lekare koji sede i čekaju da nekoga uvedu u anesteziju i da se vaš posao tu završava. Približite nam vaše obaveze i nadležnosti, kako zapravo sve funkcioniše i, ako bismo bili pacijenti, koliko bismo usvtari kontakta imali sa vama?

- Srce svega su jedinica intenzivnog lečenja, šok soba i Urgentni centar, a anesteziolozi tu najviše opslužuju. Ne zato što su pametniji, već zato što njihova specijalizacija pokriva više, oni vode glavnu reč. Bavimo se anestezijom, reanimacijom i intenzivnim lečenjem, lečenjem akutnog i hroičnog bola, a skraćeno se nazivamo anesteziolozima. Naš rad u užem smislu usmeren je na reanimaciju, kod zatajivanja rada srca i pluća, a u širem smislu na očuvanje vitalnih funkcija. Intenzivno lečenje je najteži i najodgovorniji deo posla, to je rad sa pacijentima koji su često zavisni od medicinskih uređaja i mašina (veštačka pluća, stalni monitoring), oni sa neizvesnom prognozom. Čitava bolnica se oslanja na nas kao na nekog ko je poslednja nada. U zajednici ipak nismo prepoznati kao tako bitni, a među kolegama svakako da. 

Recite nam nešto više o terapiji bola, ta oblast manje je poznata onima koji nisu upućeni na medicinu, a Vi je izučavate.

- Lečenje akutnog i hroničnog bola je nov, poseban entitet koji zauzima sve više mesta u našem poslu. Do sada nije postojala subspecijalizacija, niti se bilo ko od nas izdvojio da se bavi bolom kao posebnim entitetom, nego to rade lekari iz različitih oblasti. Svetska zdravstvena organizacija shvatila je da to nije adekvatno, tako da sada postoji subspecijalizacija terapije bola i ja sam na edukaciji u Beogradu.

Anesteziolog je uglavnom donosilac loših vesti. Koliko Vi emotivno doživljavate susrete sa bližnjima Vašeg pacijenta kojima saopštavate štvari koje ne žele da čuju? 

- Na patnju, bol, smrt ne možeš da oguglaš. Smrt nije uvek najgora vest, nije uvek najgora stvar koja može da zadesi pacijenta i njegove bližnje. Moraš da naučiš da se nosiš sa time, nikad ti neće biti svejedno. Neretko i mi to vrlo emotivno proživljavamo sa pacijentima ili rodbinom. Taj susret sa bližnjima pacijenta svi izbegavamo, niko to ne voli, niko ne želi da bude donosilac loših vesti. Moraš da imaš empatiju, uvek da nađeš ma koliko bezbolniji način da saopštiš lošu vest. Koliko god da je vest loša, način na koji je saopštiš porodici pokazuje način na koji vrednuješ ljudski život, da ih uveriš da je tim dao maksimum.

Srećom, postoje i trenuci kada saopštavate najlepše moguće vesti za vaše pacijente.

- Tako je. Svi najviše volimo da se bavimo anestezijom u porođajnoj sali, da dajemo epidurale, tada donosimo najlepše moguće vesti, pomogli smo da još jedan život dođe na svet, to nam je lek, izduvni ventil.

U Vašem poslu, timski rad je nešto što se podrazumeva, od čega umnogome zavisi ishod lečenja. Kakva atmosfera vlada među kolegama u kritičnim momentima po nekog pacijenta, da li je sve onako haotično i iscrpljujuće kako gledamo u serijama kojima je Urgentni centar u srcu zbivanja?

- Medicina je kolektivni sport, dogovaranje, prihvatanje saveta, gledanje sa više strana. Meni takav živi duh odgovara, donosim ga i kući, takav sam privatno. Timski rad u Kliničkom centru znači da se okupimo tamo gde je problem, dajemo podršku jedni drugima, "letimo" po celom centru i stalno smo u srži zbivanja. Pri radu u jedinici intenzivnog lečenja, u šoku i urgentnom, stalno vladaju dinamika i brzina, fizički je i mentalno iscrpljujuće, zahteva savršenu komunikaciju među kolegama, jer u trenutku donosite odluku od koje nekome zavisi život. Jeste kao što gledate u serijama visoke produkcije i još malo teže kod nas, jer nemamo onako savremenu opremu. Tim se oko mnogo čega prećutno sporazumeva, poznajemo se u dušu. Apsolutno smo svi posvećeni istom cilju i tamo gde možda u privatnim odnosima nije sve tako sjajno, to u intervenciji nećete primetiti. Pohvalio bih i starije i mlađe kolege kako dobro funkcionišemo, profesionalnim odnosom sam jako zadovoljan. 

I na Zapadu sam naučio da si dužan da alarmiraš kolege kad imaš problem, više si kriv ne zato što nešto ne znaš, nego što nisi tražio pomoć, niko te neće posmatrati kao slabića, potpuno je uredu da radimo zajedno kao tim. 

Šta Vas pacijenti najčešće pitaju kada ih pripremate za anesteziju?

- To stanje prati veliki strah od nepoznatog, pa najčešće pitaju da li će se probuditi, kako će se osećati kada budu uspavani... Za to imam beskrajno razumevanje. Nijedan pacijent nije tu došao iz dokolice, svakoga je naterala muka. Lekaru je tu od pomoći premedikacija, a mnogo znače razgovori. Volim da mi pacijent bude smiren, da mi veruje, inače će i sebe i mene uvesti u problem. Volim kad je pričljiv... 

Često čujemo da je anestezija deficitarno zanimanje. Zbog čega?

- To nije specifično ni samo za Kragujevac, ni za Srbiju, već je globalna slika u celom svetu, jer je ovaj posao izrazito naporan i stresan, a nije tako atraktivan - ponoviću, veoma smo priznati među kolegama, ali daleko manje od strane zajednice. Konačni ishod intervencije i lečenja dosta zavisi od nas, ali zajednica toga nije svesna. Naš posao se loše odražava i na san, prati ga hronični umor, neretko ishod nekog lečenja poneseš u mislima sa sobom kući. Rad u intenzivnim negama vodi u hronične bolesti i skraćuje život, statistika kaže da mi i akušeri najkraće živimo. 

Poznato je da Vas odlikuju radoznalost, energičnost, da ste stalno u pokretu, pa, i uz negativne strane koje navodite, stičemo utisak da Vam taj tempo zapravo i prija. Da li biste voleli da usporite ili ste profesiju dobro uklopili u karakter?

- Ako biste slikovno prikazali anesteziologa, to bi bio lekar sa deset ruku. On ne gubi vreme, hrabar je, brzo misli... Posao mnogo uzima, ali i mnogo daje kad vidiš rezultate svog rada u preživljavanju nekog pacijenta i sreći njegove porodice. Kao i svaki posao i ovaj u neku ruku može da podlegne rutini, ali životne situacije i novopridošli pacijenti nose nešto potpuno novo. Zato u našem poslu nema opuštanja, svaki novi slučaj je priča za sebe i nikad nisi dovoljno iskusan da ne bi naučio još nešto novo i što ne može da te zaintrigira. S godinama stičem utisak da sam sve oprezniji. Ta energičnost, radoznalost i pokretljivost uklapaju se u moj karakter. I privatno sam takav. Stalno sam u pokretu, u potrazi za novim aktivnostima, avanturama i saznanjima. Sa suprugom, koja je takođe lekar, proputovao sam pola sveta, volimo da se družimo sa prijateljhima, dosta vremena provodimo napolju. U životu sam došao u godine da ulažem samo u iskustva, a ne u krpe, brendove... Računam samo sa onim što ću da ponesem u grob. Naravno, ulažem u svoju decu, da im pružim više vremena, neki kurs koji ja nisam mogao, da otputuju i vide što je meni bilo nedostupno u njihovim godinama.

Rekli ste nam da u kući lekarske sujete između Vas i supruge nema. Ipak, postoji neko ali...

- ... Ali je ima u kuhinji. Obožavam da kuvam i nema diskusije - ja sam najbolji kuvar (smeh).