Skver

Ćuretove pustolovine: Moja KINA (Drugi deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
12:00 | Nedelja, 20 05 2018

Dušan Đurić Ćure, Kragujevčanin poznat kao veliki ljubitelj putovanja po "dalekom svetu", u poseti je najmnogoljudnijoj zemlji - Kini. Svoje utiske, kao i tokom ranijih putovanja, Ćure deli sa nama.

U celosti i verodostojno vam prenosimo Ćuretov putopis napisan u jednom dahu, a on vam se unapred izvinjava na greškama. Kao i uvek, piše preko mobilnog telefona, negde u minutu predaha između dve avanture, a ovog puta i poslovne obaveze.

Nakon doručka pravac u Dingyuan na prvu utakmicu. Igramo 4 utakmice u 4 grada. Prvi je Dingyuan. Vožnja neka 3 sata kroz ruralne predela. E sad prolazimo kroz onu pravu Kinu. Prvo zapažam da su sa obe strane srušene kuće celom dužinom puta. To jest pravi se put i vlada je iselila svo stanovništvo sa tog područja. Blagodet komunizma. Prolazimo kroz područja velikog siromaštva. I ovde poatoji ogromna klasna razlika. Trošne kuće, blato kako spolja tako i unutra..vode svuda koja iako stcara preteške uslove za život ipak je izvor za njega. U busu su sa nama čirlidersice pa put prolazi lagano. Mada nijedna od njih reč engleskog da bekne. Stižemo, smeštamo se u sobe i pravac svečani ručak. Ovde je rođen premijwr Kine Li Kengiang.
Ulazimo u salu i na samom ulazu nas čeka dvadesetak lopti da ih potpišemo. Ogroman led ekran za najavu utakmice. Svi nas pitaju da se slikaju sa nama. Ogroman centralni sto za kojim sede čelnici grada, kluba, mi i selektor kineske reprezwntacije Gun. Velika čast i za domaćina ali i za nas. Počinje progeam najavom utakmice..onda se ređaju na bini ostale zvanice, a glavni sponzor je fabrika neke rakije, koja je u top 10 u Kini. Na ledu se vrti najava utakmice i pažnju nam privlače cene karata koje su u rasponu od 12 do 200 dolara !!! Fenomenalno gostoprimstvo, neverovatna čast, stvarno neverovatan osećaj. Za ručak da ne spominjem sam sam swbi dosadio. Ali uvek nešto novo. I uvek različito ali je tu riba, jagnjetina, pačetina...ma sve živo. Svi u sobe a Fića, Nikola Beader i Ja do grada. Odvezoše nas iz hotela i ostaviše u jednoj pešačkoj zoni gde je brdo butika. Ogromna ulica protkana sporednim prepuna svakakve robe ali kineskih brendova. E sad ko misli da je u Kini jeftino taj se grdno zeznuo. Ovde je cena kineskih sportskih brendova koji imaju cenu kao kod nas zapadni brendovi. Naletosmo na jedan podzemni tržni centar i uđosmo u njega. Naravno sa zaustavljanjem za slikanje. Ispod zemlje čudo...ogromni hodnici puni butika dugački stotinu metara. Svega ima ali cene evropske. Izbismo na jednu ulicu i pokušasmo da pitamo gde je centar međutim niko, ali baš niko ne govori engleski. Šetasmo se i tek posle sat vremena naletesmo na jednog što zna jezik koji nam objasni da oni u suštini nemaju centar nego su to ove dve ulice. Pakovanje u taksi, sad iskusno vadim vizitku hotela tako da pun gas ka hotelu i posle 20 minita nas odra sa 1 dolarom !!!

Grad Dingyuan ima oko 300 000 stanovnika. Lagani odmor i kretanje na utakmicu. Prolazimo pored prelepog parka sa jezerom punog ljudi, prelep prelep park i stižemo do sportskog kompleksa koji pripada Olimpijskom komitetu Kine. Vrhunski kompleks. Ogroma bazen, košarkaška hala i fudbalski stadion sa 9 kružnih traka a za šprint dodata deseta. Čudo kakvi uslovi. Izlazimo iz busa i dosta ljudi sa telefonima koji nas slikaju i prilaze. Ulazimo u halu a ona vrh. Ali baš baš vrh. Presvlačenje, taktika i na teren. Hala puna. 1 700 ljudi. Atmosfera veličanstvena. Navijanje..ponašanje..čudo. Utakmica vrhunska. Posle lošeg početka momci preuzimaju stvar u svoje ruke i lagana pobeda. Fenomenalno. Organizacija kao da je finale svetskog prvenstva. Na večeru, u hotel i u karaoke bar na po jedno. U Kini nema kafića, nema diskoteka po "manjim" mestima. Grad "spava" u 22h. Baš nenormalno zar ne. Ne znaju oni šta je život, pa mi izlazimo u to vreme a vraćamo se zorom. Doduše sledeća dva dana ne znamo gde bijemo ali to nije bitno jer ionako kod nas niko ne radi ništa. Ovde je disciplina jaka. Uletosmo u taj bar kad ono ludilo koncept. Sobe gde uđe samo tvoje društvo i pevanje karaoka. Smestoše nas u VIP ali samo mi. U Kini nema youtuba pa tako samo njihove pesme. Popismo po piće, nađoh Gunse i Sweet child, pokuša da je odExelujem ali na molbu ostalih prestadoh kod prve strofe i realno paljba nazad u hotel.

Ustadosmo u 8 i krenusmo za Tangling gde nam je druga utakmica. Jednim delom se vozimo lokalnim putevima i prolazimo kroz onu pravu ruralnu Kinu. Prosto neverovatno da u komunističkoj zemlji postoji toliki jaz između sela i gradova. Ogromno siromaštvo i ono što upada u oči da nema život Inja, jedna krava ali kučeta i mačeta ni za lek. Podseti me na onu foru kad kinez otvara frižider, on prazan a ovaj promrmlja "ni kučeta ni mačeta"! Naravno odmah sam se uvalio na sedište do vozača, pušta me da sedim sve dok ne izađemo na autoput, a on svira na svakih 5 sekundi ali bukvalno. A sirena kao da je brodska, ubeđen sam da se jače čuje unutra. Pobi nas majstor. E sad ovde svi samo trube, jednostavno takav im je fazon vožnje, niko ne gleda u retrovizore nego voze na sluh. U taksijima nema muzike a ako je uključen radio onda je to neka emisija. Jednom promeni taksisti stanicu kad on ko da sam ga zadlanio, u sekundi vrati. Kao da moraju da slušaju te emisije. Priroda je prelepa, ravničarska, prožeta mnogim rekama. Definitivno ne razumem da je ovolika razlika između gradova i sela naročito jer je ovo komunistička zemlja. Prolazimo kroz malo mestsšce a ono sa obe strane puta kao pijaca. Baš ona što se sreće svuda, meso po nekim stolovima i prodavac saranjuje muve sa neki prutićem. Mnoštvo pultova sa brzom hranom čiji miris probija u bus i počinje borba da se pegla ne bavi. Užas. Izlazimo na autoput e to je čudo. Infrastruktura je nešto što me najviše fascinira. Putevi su kao piste sa po 6 traka. Ulice po gradovima su veće od našin bulevara. Minimum 3 trake sa svake strane, pored staza za motoriće i ogromna pešačka staza. Čudo ali bukvalno čudo. Pruga za brzi voz se nalazi na ogromni stubovima preko deset metara. Kad se prelazili Yangce reku sam zanemeo. Na vrhu je auto put a na dva sprata ispod pruge za brze vozove. Majko moja. Čudo. 

Svračamo na ručak u jedan etno restoran na jezercetu. Lete oko nas. Neviđeno poštovanje i trud da nam slučajno nešto ne zafali. Odatle pravac u kompleka zgrada koje se prave na periferiji Tonglinga. Dolazimo a tamo postavljene svečane stolice i ogroman led ekran za prezentaciju. Firma je Spring wind. Bože moj šta je ta firma sve napravila...milione kvadrata..a sad ovde 600 apartmana od po 120m2. Ekskluzivno naselje. Čudo jedno. Počinje program i sa nama je gazda firme. Svako po mali govor a on malo veći. Skocko se fino ali ipak sive čarape na 3 broja veće cipele ne idu. A da ovde svi nose cipele makar broj dva veće. 

Stižemo u Tongling, igramo u staroj hali koja je u centru. Novak, Nikola i ja krenusmo da obiđemo grad. Karakteristika ovih gradova je da nemaju gradske ttgove nego je centar 2 -3 ulice. Pravac na jezero koje je u samom centru. Njih dvojica se vratiše u halu a mene moj pustolov tera dalje. Idem prelepim avenijama sa toliko zelenila da to stvarno nisam mogao da zamislim da postoji. Stižem do jezera koje je prelepo..prelepo...Sumrak je, puno ljudi koji trči ili grupno radi vežbe. Sve je cakum pakum. Svaka travka, žbun, drvo kao da je programirano. Predivnih pola sata šetnje završavam sedanjem pored jednog što na kluli svira usnu harmoniku. Suton...jezero još malo pokušava da zadrži da sunce ne utone u njega ali polako posustaje. Prelepo. Svaka dlaka mi na gotovs. Nažalost vrene je da krenem nazad u halu. Tongling je za vreme Han dinastije a i kasnije bio centar bronzane industrije, pa na samom ulazu postoji ogroman spomenik nekoj posudi u kojoj se lila bronza. Grad u kome senalazi najveći centar za ispitivanje rečnih delfina i gde je rođen čuveni pesnik Li Po.

Hala puna publike, voditelj održa predavanje kako če da se navija. Izvadismo zastavu Kina - Kragujevac, koje za svako putovanje dobijem od Slave i Marka iz Idea štamparije i stadosmo svi na centar da se slikamo. Ogroman aplauz i čopor fotografa. Utakmica tvrda..vidi se umor i izgubismo. Tri sata vožnje nazad i pravac na blackmarket. Radi od 24h do 4 ujutru. Nikola i Demča nam ispričaše kako su se po Pekingu tu nakupovali jeftine a vrhunske borbe. Puni elana ulaćemo kad bato moj ništa, ali ništa...džaba smo krečili. Jedino smo mogli manikir da uradimo jer u 2 ujutru njih 50tak radi.Pravac soba, već je 3 ujutru.

Galerija slika