Skver

Ćuretove pustolovine: MOJA KINA tokom Svetskog prvenstva u košarci (Peti deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
14:00 | Subota, 05 10 2019

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Kine, gde je pratio našu selekciju tokom Svetskog prvenstva u košarci.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut, obično sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Realno ogladnelo se i taman da se dogovorimo za klopu kad eto Đure na WeChatu sa pozivom da odemo do njegovog hotela na večeru. Ima neke obaveze do 20h pa taman rešimo da obiđemo prvi most koji je "ukrotio" Jancengjang, simbol ljudske težnje za spajanjem obala tj ljudi. Sam naziv Wuhan je nastao spajanjem imena grada Wu koji je ležao na južnoj obali i Han, grada na severnoj obali. Izlazimo iz metroa i nailazimo na obalu reke koja je puna ljudi koji nešto rade. Da li masovno vežbaju ili masovno igraju uz muziku ponavljaju ći iste pokrete, uglavnom sve je veoma živo. Nekako smo se navikli na ove prizore pa bi nam i nedostajalo da ih nema. Jednostavno daju prelep kolorit i melodiju gradu. A sve je uređeno, sređeno, čisto. Nemam reći. Niko ali niko papiri ne baci na ulici. Sve je stvar da li hoće država ili ne, da se uredi, da li joj treba normalan narod koji razmišlja svojom glavom ili masa kojom se lako upravlja davajući joj lažne slobode: da ne poštuje zakone, da je nevaspitanje ispred vaspitanja, da se kult porodice i države uništava pravima manjine čiji je cilj nenastavak ljudskog roda...

Stižemo do mosta i sledi penjanje na njega. Most je počeo da, se gradi 25 oktobra 1955 godine a završen je tačno 2 godine kasnije. Ej sa tom tehnologijom i materijalima je ukroćena Jancengjang.. Jedna od najvećih reka na svetu... Ej 1955 godine.... a pravljenje naših mostića za ovakav most, sa ovakvom tehnologijom u 21 veku opevava se kao Skadar na Bojani. Stepenica kolko hoćeš i da na pola ne bi jedna žena da kupimo vodu večerali bi infuziju. Preko mosta se može preći peške, kolima ili vozom. Faktički njegovim pravljenjem ja železnički povezan sever sa jugom kine. Pešačka zona mosta je puna ljudi, studenata, Univerzitet u Wuhanu je treći u zemlji ali je stecište umetnosti, nas turista kojima realno, ništa tu nije jasno. Ni kako su uspeli da ga naprave, ni kako su napravili sve oko njega, jer pogled je onaj koji se zakucava za navek. Prelepe zgrade prelepo osvetljene. Neverovatno. Telo na večeru a pogled osta na mostu. Đura je u Wanda reign pa zapalismo taxijem. Ulazimo u hol koji ostavlja u čudu koliki je. Bukvalno kao sportska hala. U životu nisam video tako nešto. Totalno ludilo. Pa zašto bre...ko će ovo da zagreje.?!?!?

Rešio Đura da nas lepo počasti tako da smo probali sve što nam je palo na pamet... Kružni stolovi, oni samo donose a mi se ne damo. Tradicionalna a tako ukusna jela da je pravi užitak svako probati. Jes sve to lepo al račun manji polovni automobil 2015 godište.

Ujutru se nalazimo ispred Hubei muzeja, tj istorijskog muzeja provincije Hubei. Nedelja blag dan ni ulaz ne naplaćuju. To je to. Ne zarađuju oni od nas turista koji dođemo u Kinu, oni zarađuju od njihovih državljana. Svuda premnogo turista. A Država jaka i hoće da ostavi jedan dan da svi mogu da vide šta im je po volji. A malo bolje kad razmisliš a zašto bi mi građani plaćali ulaske u naše muzeje. Čekaj pa eksponati su vlasništvo države tj nas, kupuju se našim parama, platu zaposleni primaju iz budžeta, tj od našeg rada... I još mi NAPLAĆUJU kartu!!! Stvarno nas rade ko na šibicu. Sa 200 000 vrednih artefakata predstavlja jedan od vodećih muzeja u Kini. Obiđosmo prvo dva sprata gde je revolucionaran muzej, ovde je izbio ustanak poznat kao Wuhanski ustanak koji je zbacio dinastiju King 1911 godine, bio je prestonica 1937 godine kada su japanci zauzeli Nanjing ali samo kratko jer su Wuhan zauzeli japanci 1938 godine. Čuveno je i američko "oslobađanje" Wuhana decembra 1944 godine kada su grad bombardovanjem sravnili sa zemljom i ubili oko 20 000 civila. Zvuči poznato? Dalje u arheološki muzej koji svedoči koliko dugo je ljudski rod nastanjen na ovom mestu pronalaskom ostataka u Yuchanyan oblasti starih 12 000 godine, ejjjj, i deo posvećen malom uticaju hinduizma koji se preko Indokine probio i dovde u 11 - 12 veku. A onda prava, prava poslastica. Vraćamo se u prizemlje na centralni deo izložbe. Najveće bogatstvo muzeja. Dosta legendi je bilo o vladaru Zeng Hou Ji koji je živeo pre 2400 godina, tj u 5 veku pre nove ere. O raskoši i o bogatstvu koje je imao. Verovalo se da je postojao ali dokaza nije bilo. I onda su 1978 godina prošlog veka pronašli njegovu grobnicu sa oko 15 000 komada. Kakav je to pogodak bio, ne samo zbog pronalaženje predmeta već i zbog shvatanja života u to vreme. Prolazimo pored neverovatnih eksponata, prosto neverovatno šta su ljudi pravili u to vreme, kakve skulpture, posude, ma sve živo. Neverovatno, svaki eksponat ostavlja bez daha. Jednostavno toliko sitnih detalja na samim predmetima fasciniraju svaki pogled. Znači obišao pa se ponovo navratio. I onda ulazak u centralni deo muzeja. O moj Bože. Pa šta je ovo. Kakav je ovo zvonar, kakvo je ovo ludilo. E sad kad sam do sada pričao zastaje dah ono stvarno zastane, al ovde stane i ne diše se 2 minuta od zabezeknuća pogledom na ZVONO markiza Jia. Auuuuu. Napravljeno pre 2430 godina, dve tone, sedam i po sa dva i po metra. Ej pa šta je ovooooo!!!! Nazivaju ga još i Osmim svetskim čudom. Neverovatno. Na zidu su pojašnjenja šta i kako, čak i objašnjene note koje se dobijaju kada se zvoni posebnim zvonima. Jedno od najlepših stvari koje sam video u životu. Definitivno.

Iz muzeja ponovo do Istočnog jezera na vožnju vozićem. A na jednom od ulaza sređuj ogroman plato za 7 Vojne svetske igre, koje su toliko reklamira e ovde da niko i ne obraća pažnju niti zna da se igra svetsko prvenstvo u košarci. I ponovo viđamo zasađeno ogromno drveće sa infuzijom na svakom. Bože koliko su oni daleko od nas. Vozimo se a već sve počinje da treperi jer u 21h igramo sa Španijom. Jednom od 2 najbitnije utakmice fo polufinala. Što bi se reklo da napokon odmerimo snage sa nekim jakim protivnikom. Krećemo u halu i svi smo u fazonu "aj lepo to da pobedimo pa sutra lagano ta Šangaj. Kupljene karte za voz i utakmicu i uplaćen hotel. Nemoj neko da se zezo i opustio pa da se četvrt finale igra u Donguanu!. Naših navijača pola hale, a kinezi navijaju za nas ko da će u logor da ih oteraju.. Krećemo silovito, lomimo na početku i pokazujemo dalji tok meča. Međutim Španci se konsolidovaše i prevedoše nas. Iza klupe smo i pratimo svaki pokret, svaku gestakulaciju. Loše se završi prvo poluvreme ali smo svi sigurni u pobedu. Međutim čas španske košarke u drugom poluvremenu. Nervoza naših, isključenje Jokića... Krenu sve nizbrdo i završi se prvim porazom. Sad se mira za Donguan na četvrt finale sa Argentincima pa na Amere u polufinalu. Put jeste teži ali ako hoćeš da budeš prvi jednostavno moraš sve da pobediš. Posle utakmice u jedan kineski restorančić, onaj ulični sa nogu al ima i stolova, Veljko se razgoropadi pa ode jedno 2 gajbe piva i stotinak ražnjić, ali u nekoj baš čudnoj atmosferi krenusmo u hotel.

Budim se onako malo itučen ali Bože moj. Mora jedna da se izgubi. Bolje ova nego sutra od Argentinaca u četvrtfinalu. Polako se sređujemo i na voz. Krećemo z Šangaj. 5ti grad na našem putovanju. Napuštamo stanicu u Wuhan u za koju ne znam da li je veća od Guandžo ali je ogrooomna. Wuhan je ostavio prelep utisak. Doduše grad koji je u neverovatno ekspanziji sa 224 milijarde dolara BDP, Univerzitetski, grad umetnosti i poezije, Grad koji definitivno mnogo ulaže u kulturu i uređenje.

Galerija slika