Skver

Ćuretove pustolovine: Moja KINA (Treći deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
12:00 | Nedelja, 03 06 2018

Dušan Đurić Ćure, Kragujevčanin poznat kao veliki ljubitelj putovanja po "dalekom svetu", u poseti je najmnogoljudnijoj zemlji - Kini. Svoje utiske, kao i tokom ranijih putovanja, Ćure deli sa nama.

U celosti i verodostojno vam prenosimo Ćuretov putopis napisan u jednom dahu, a on vam se unapred izvinjava na greškama. Kao i uvek, piše preko mobilnog telefona, negde u minutu predaha između dve avanture, a ovog puta i poslovne obaveze.

Slobodan dan koristimo za obilazak Hefeia. Naravno da na recepciji preljubazni ali o turističkim atrakcijama u svom gradu su tanki ala baš tako da izgubih pola sata u objašnjavanju šta bih da vidimo a za uzvrat dobijam samo široke osmehe i klimanje glavom kao one gastarbajterske lutkice na policama automobila. Već mi postaje smešno tako da živci planduju. Pozvaše taksi objasniše mu da hoćemo da vidimo rezidenciju bivšeg premijera Sui Lirena. I da čovek ne poveruje ponovo nas odvezoše u istu ulicu. Njima je sve bitno izgleda tu. Rezidencija udenuta u pešačkoj zoni između modernih zgrada. Realno stara kuća u kineskom stilu sa predmetima i slikama. Sui Liren je živeo u vreme dinastije Quing kraj 16 i početak 17 veka. Već u školi u to vreme je pokazio ogromne sposobnosti pa mu se i predviđena karijeja ostvarila. Iskreno ništa posebno. Zafalila lova i pravac banka. Za divno čudo Nikola promeni dolare za samo 45 minuta tako da Novak i ja odahnusmo. Novak u kupovinu, Nikola u MC Donalds a ja da obiđem budistički hram koji je u istoj ulici. A da tu je i turistički informativni centar pa sa ogromnim oduševljenjem uletoh u njega i ...... osmesi i klimanje glavom kao gastarbajterske lutkice. Ne govore engleski. 
Ulazim u hram i startuje me kustos, mlada devojka na odličnom engleskom. Uraaaa. Nigde kraja mojoj sreći. Na ulazu su ogromne figure, čuvari manastira ali pošto se centralni deo renovira upriliči mi šetnju kompleksom gde saznah da u Kini ima oko 10% vernika, najviše budista. Pazi 10% izgleda malo a to je oko 140 miliona ljudi. U Kini zvanično nema vere ali se toleriše. Na samom zapadu ima muslimana Ugura a ostalo su različite vere među kojima ima i hrišćanske. Saznadoh da trebam da obiđem i hram Kaifu tako da izbegavajući šlajmarice na ulici nađoh se se sa Nikolom i Novakom i krenusmo taksijem ka njemu. Totalno druga strana grada, na obali jezera u ogromnom parku. Na ulazu cepač karata sa slamnatim šeširom tako da napravismo nekoliko fotki.
Ulaz 20 yuana, tj oko 3 dolara. Hram je iz više nivoa i na ulazu su uvek figure dva telohranitelja visine oko 6-7 metra. Impozantno. Na poslednjem nivou je najveći hram i za mene najveće iznenađenje. Na grudima bude svastika, tj kukasti krst malo izmenjen. Obišao sam mnogo budističkih hramova ali to nisam video nigde. Šteta je što je vreme oblačno i strašno sparno pa boje hrama ne pokazaše totalnu raskoš palata. Nazad u hotel i pravac na trening utakmicu. Nema sudija pa se uhvatih pištaljke. Malo da me čežnja prođe. U hali je prezentacija ekipe i tu je glavni šef i mnogo novinara. Naši ih ispeglaše ko dobar dan iako 2 crnca koja su igrala u NBA igraju za njih. Pravac na večeru. Krevet zove moramu se poći. Ponoć je.
Danas igramo utakmicu u Nanjingu pa je pravo uživanje voziti se kroz prelepe predele. Svuda su radovi, od autoputa do brzih pruga. Najveća moja fascinacija Kinom je onfrastruktura. Kako oni rade pa to je čudo. Nema stajanja ni noću. Pruga od 300km za godinu dana. Naselja za 10 000 ljudi za godinu dana. Njima samo vreme fali. Kad pređe zgrada 20 sprat ljudi se useljavaju u prve a na vrhu se zida dalje. Čudo. Bukvalno odemo iz Hefei i vratimo se posle pet dana i vidiš da zgrade napreduju junački. Nažalost igramo na periferiji grada tako da ne možemo da ga obiđemo. A Nanying je bio prestonica kine od 3 veka do 1949 godine kada se seli u Beying iliti po naški u Peking. Jedan od 4 najznačajnija grada Kine, grad sa fantastičnom istorijom i turističkim znamenitostima, grad u kome su japanci za vreme Drugog svetskog rata pobili 300 000 stanovnika....Sam prilaz gradu je preko Jangce reke i jednog od najdužih mostova u Kini. Neverovatno..sam pilon je visi od najvise zgrade koju sam video...kamioni i vozila neprimetni na mostu. Grandiozan objekat kao još jedan dokaz kineske superiornosti u infrrastrukturnim poduhvatima. ali nažalost samo pogled kroz prozor autobusa. 
Stižemo u halu ranije i procunjasmo do nekog tržnog centra u blizini. Danas nije puna hala što je karakteristika svih velikih gradova, svi oni pune hale samo na najvećim sportskim događajima. Izgubismo uz niz cudnih i neobjasnjivih sudijskih odluka
Vraćanje za Hefei i zakucavanje u krevet. 
Danas je zadnji dan u Hefeiu, pakujemo sve stvari i pravac za Linquan gde igramo poslednju utakmicu, spavamo i pravo na aerodrom.
Definitivno najsiromašniji grad u kome smo bili. Velike su razlike između gradova a sela i da ne spominjem. Smeštamo se u hotel koji je solidan, čist naravno i hitno palim klimu jer se napoljunatmurilo ne može bukvalno da se diše. Vlažnost užasna. Srećom kreče kiša. Jak pljzsak koji napokon donosi preko potrebnu svežinu. Sačekasmo da stane i u laganu šetnju. Iskreno grad ostao u nekim 80tim. Naravno opšta atrakcija smo. Svi prilaze da se slikaju. Centar je jedna ulica tako da šetnju brzo završavamo. Krećemo na utakmicu i odjednom moderan deo grada sa prelepom halom. Totalno sam zbunjen pa mi objasniše da je ono bio centar u starom delu grada i da su oni rešili da to ne dirajz, nego da naprave totalno novi grad pored. Baš dokoni. Nikola i ja se prošetasmo i prvi put za 10 dana nađosmo restoran koji ima izbačena 3 stola napolju i hladno pivo. Hvalim te Bože. Ali opet vreme teško, jedva se diše. Krenu neka kišica, krenusmo ka hali ubrzano i naiđosmo na dve kineskinje koje nose kišobran. Jedna me zaustavi i ponudi mi njihov kišobran. Ja u čudu. Ej na kom su oni nivou, bolje da kažem "ostali", a ne ko mi samoživi, vođeni gramzivošću i pohlepom. Daju nam kušobran a one da kisnu. Zahvaljujem se i ne uzimam ga. Hala prepuna, neki klinci akrobate na zagrevanju napraviše čudo. U hodniku je dosta slika nekih grupa za akrobaciju pa kapiram da je to razvijeno u ovom kraju. Na svakoj pauzi neko dešavanje, tako da je organizacija bila savršena. Paljba na večeru u neko kompleksu gde svi sedimo u posebnim sobama bukvalno kao iz filmova o Brus Liju. Doček fantastičan kao i u svim gradovima. Od tice mleko što bi se reklo i neverovatna ljubaznost domaćina. Prelepa večera.
Pakujemo se, doručak koji ne može da se okusi, prvi put od kada smo došli i pravac aerodrom. Iz Hefeia za Peking. U Pekingu pauza 7 sati pa koristimo priliku da odemo do grada da ubijemo vreme. Čeka nas prijatelj i odmah na metro i pravac miderni deo Pekinga. Bukvalno kao da si u nekoj evropskoj metropoli. Drugi svet od onog u kom živesmo 10tak dana. Red ćaskanja, red piva i vreme je da se hvata taksi za nazad. 
Točkovi se polako odvajaju od piste i raskidaju naš kontakt sa premoćnom zemljom. Raskida se taj fizički kontakt dok sećanje na prvu pisetu će definitivno ostari urezano do kraja života. Osečanja čudna, pomešana ali divljenje jednoj ovakvoj kulturi, koju sam samo zagrebao, jednom sistemu koji milijardu i stotine miliona uspeva da održi na putu rada i morala, kulture i društvenosti, gde ipak prave vrednosti zauzimaju najviše lestvice funkcionisanja društva. Država koja me je ubedila da će vrlo brzo dominirati svetom. Definitivno destinacija koju ću vrlo, vrlo brzo ponovo posetiti.
Dok na monitoru ruta leta pokazuje da prilazimo Iranu, iznad oblaka polako počinje buđenje Sunca, obuzima me san koji priprema za povratak u našu realnost. Koliko god fantastična sva putovanja bila povratak kući je uvek jedan od najemotivnijih delova.


 

Galerija slika