SkverFoto: Facebook/Dusan Djuric Cure

Ćuretove pustolovine po Albaniji - prvi deo (FOTO)

Autor: Dušan Đurić Ćure
16:00 | Ponedeljak, 10 05 2021

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao strasni ljubitelj putovanja, otisnuo se u još jednu pustolovinu, a ovoga puta njegovo odredište je Albanija. Portal InfoKG će u narednom periodu objavljivati Ćuretove putopise i fotografije sa ove destinacije.

U celosti i verodostojno Vam prenosimo Ćuretov putopis napisan u jednom dahu, a on Vam se unapred izvinjava na greškama. 

Kao poznati "zvižduk" ekspres lonca, koji javlja da, da nema piska sve bi to eksplodiralo, zvučao je poziv Plana tursa za obilazak Albanije. Toliko čekan signal koji u trenutku prodrma uspavanog pustolova u meni a on iako bunovan preuze totalnu kontrolu. 

Gunđanje Bobana vlasnika agencije "Marco polo" dok prilazimo Kapiji Šumadije, jer naravno opet kasnimo, sve vraća u stari dobri kolosek. Naravno, dobri stari, izmišljeni, razlozi kašnjenja samo povećavaju Majin osmeh jer sada ništa ne može pokvariti raspoloženje punog busa turističkih radnika, koji, neshvatljivo, bez težih psihičkih posledica, doguraše do pred kraj tunela kroz koga se naziru sunčevi zraci koji obasjavaju grčke plaže.

Priprema je bila ekspresna jer za put je potrebna samo lična karta, nikakvi testovi, vakcine, ništa što pošast izazvana opasnim eksperimentom ne nametnu kao normalnu svakodnevnicu.

Lagano do Niša, još lakše do Prikuplja, tu malo onako do Merdara, lepi predeli, a nakon prolaska administrativne granice klasika, napucano i načičkano mnogo novih kuća, koje oslikavaju trenutnu situaciju na Kosovu. Autoput je skoro celom dužinom do granice sa Albanijom, gde, na nekoliko kilometara od Prizrena, Dušanovog grada, postoji samo jedna policijska kućica, albanske države. Pored samog prelaza je prelepo jezero, pun signal wi fi i izuzetno lepa priroda. Divlja, koja prati korito Crnog Drima, nastaje iz četiri jezera i pritoka, gde put prolazi kroz nove predele jer je to novi autoput pa nema nikakve infrastrukture oko njega, samo restoran na obali jednog jezerceta nastalog od reke. Cene kao kod nas, možda i za nijansu jeftinije, ali kvalitet kafe daleko iza našeg. Policijski čas je od 22 časa do 6 ujutru tako da krenusmo pravo ka našoj odrednici, kompleksu hotela na Golem plaži pored Drača.

Albanija, prvi put, nekako život me ne nanese na ovu stranu. Zemlja sa 2.8 miliona stanovnika i, verovali ili ne, problemom sa prirodnim priraštajem, "samo” 1.7 rođenih na 2 preminula. Eto u kakvim stereotipima mi živimo. Burna je istorija ovoga područja: od Ilira preko Tračana, Starogrka, Rimljana, Vizantijaca, Mletaka, Franaka, Osmanlija, malo i nas Srba, do sadašnje državnosti koja je počela, krajem 1912 godine i opet prekidana Italijanima u Nemcima i konačno od kraja Drugog svetskog rata zaživela u ovom obliku. Država koja je preživela surovi režim Envera Hodže kome su, zanimljivo, glavni neprijatelji bili Amerika i Jugoslavija, zbog kojih je sagradio 700 000 bunkera, da da, dobro ste pročitali, 700 000 bunkera, simbola jedne ludosti, koja je držala svoj narod kao taoce 40tak godina.

Put je odličan, prolazi kroz netaknutu prirodu i prolazi brzo jer je sve nepoznato za većinu od nas. Uključujemo se na autoput koji ide iz Skadra i brzo dolazimo do račvanja Tirana - Drač. Odatle 20tak kilometara puta do Drača koji faktički izgleda kao prolaz kroz industrijsku zonu. Rastojanje između Drača i Tirane je 36 kilometara koji su spojeni firmama i stambenim objektima. Stižemo u Albanian Star u Golemu, mesto sa ogromnom plažom koje se nalazi na nekih 5km vazdušnom linijom od Drača ali zbog vojne baze koja se nalazi između mora se okolo pa je put oko 12km. Ljubazni domaćini nas dočekuju sa Skenderbegom i posluženjem. Lepo. Dok se spakovasmo u sobe ostade nam samo toliko vremena da malo procunjamo pored hotela i pravac večera. Top je, i čak dosta posne hrane tako da se lepo obnovismo uz živu muziku koja definitivno pravi vrhunski ambijent. Malo sedenja u bašti hotela i pravac krevet.

Izlazak iz hotela u ranim ranim jutarnjim satima, dok još svi spavaju, u opremi za trčanje, je postao zaštitni znak svakoga putovanja. Po meni, najlepši način upoznavanja svakoga mesta je istrčati ga dok se budi i kada nema nikakvih gužvi.

Zamišljenom stazom metar od vode, gde je pesak "najtvrđi", umiven sunčanim zracima koji daju dovoljno topline u prohladnom jutru, plućima prepunih reskoga morskog vazduha, sjedinjujem se sa novim predelima. Hoteli od više nego korektni do vrhunskih, jedno 3 plažna bara kojih se i najbolje turističke destinacije ne bi postidele, plaža peščana, široka, čine privlačnim ovu lokaciju. Jeste da je to ona prva linija do vode i da je iza nje situacija drastično lošija ali vrlo vrlo zadovoljavajuće. Vidi se i da ovih 5-6km plaže imaju dobre sadržaje. Povratak u hotel doručak i naravno razlaz sa grupom jer oni idu da obilaze hotele, jer zbog toga su i došli a ja, zahvaljujući Bobanu, krenuh ka autobuskoj stanici i pravac Drač. Autobuska je ustvari ništa, tj hrpa šuta pored pumpu gde staje autobus, tj kombi. Cena 40 leka što je odprilike 40 dinara. Može se plaćati u lekima ili evrima. 1 euro 120 leka. Maska je obavezna u kombiju, tj u zatvorenom i na otvorenom ali malo ko to poštuje. Zvuči poznato zar ne. Stigosmo za nekih 20tak minuta do Drača, albanski Durresa.

Eh Drača... Što bi pesma rekla "ej željo moja pusta devojaka"..

Koliko je naša istorija vezana za ovo područje počevši od srpskoga kralja svetca Jovana Vladimira, živeo od oko 990 do 1016 godine praznuje se 22 maja, kome je Drač bio prestonica, a kasnije nastavio kralj Vladislav, pa car Dušan, pa čak po istoričaru Konstantinu Porfinogenitu koji je živeo u 10 veku, “godine 640 Srbi su vladali celom Dalmacijom od Istrije do Drača” i tako sve do prve trećine XX veka o čemu svedoče mnogi spisi ali nažalost, sa namerom ili ne, istorija srpskoga naroda je i dalje tema mnogih rasprava koje, izgleda da, za cilj imaju kolektivno zbunjivanje i nedozvoljavanja uspostavljanja vekovima sticanog nacionalnog identiteta. Drač je bio predodređen da bude srpska luka,tj i da Srbija ima izlaz na more, što se poslednji put desilo od novembra 1912 godine do kraja 1913 godine, ali interesi vodećih sila nisu to dozvolili. Zašto mi nikada nismo bili “ljubimci” svetskih sila je nešto što se treba duboko analizirati i otkriti naše pogreške, jer floskula koju mi već vekovima zastupamo da smo samo mi u pravu a svi ostali u krivu i protiv nas malo više vređa intelekt iole normalnog čoveka.

Drač su osnovali Korinrski i Krfski doseljenici 627 godine pre nove ere odakle i počinje njegovo pominjanje u istorijski dokumentima kao Epidamnos. Od 229 godine pre nove ere pripadao je Rimljanima koji ga nazivaju Dirakijum i koji su izgradili put (Via Egnatia, ili Ignacija koji i dalje postoji) od njega do Konstantinopolja (današnjeg Istanbula). Strašno burna istorija je ovoga grada tako da tako da se obavezno treba posetiti jedna od najbitnijih znamenitosti Arheološki muzej, izgrađen 1951 godine, tako da prvo krećem ka njemu da ga obiđem jer je pitanje da li će grupa kada stigne u Drač imati vremena da ga obiđe. Dosta sam čitao o njemu tako da prvo pitanje po izlasku na glavnoj autobuskoj stanici, koja uzgred podseća na našu Kragujevačku, bolje da je nema nego ovakva da bude, je kuda za muzej. E sad malo i očekivano ne govore baš svi engleski tako da uđoh u jednu agenciju u kojoj prodaju karte za feribot i objasniše mi. Uđoh u nju zbunjen kada videh da iz Drača idu brodovi da svih italijanskih luka a da iz njih imaju organizovan prevoz do svih bitnijih gradova.
Izlazim iz agencije a u meni dugo čekana zamena, probuđeni pustolov preuze kontrolu i užurbano krenu u krstarenje Dračkim ulicama. Ipak bez iznenađenja, očekivano, dosta prljavo, nesređeno, trotoari i ulice kao kod nas. Dosta onih malih prodavnica načičkanih hiljadama proizvoda, brza hrana iz probijenih prozora na kućama koju bih, da ne postim, lagano počistio. Na kraju ulice zalomih na levo i uđoh u Bulevar Dyrah kome bi pozavideli i mnooogo ozbiljniji gradovi, i ukapira da onih 50m pa levo nije baš 50 nego 100m i da sam zalomio u pogrešnu ulicu. Lep osećaj, bukvalno kao da se šetam nekim mondenskim letovalištem. Ali nigde informacionog centra. Svratih do jedne turističke agencije gde mi radnica objasni kako da dođem do muzeja ali naravno nema kartu da mi da. Dođoh do glavnog trga, u koji se uliva ulica, kad na njemu ogromni šatori. Vakcinacija bato. Mada niko u redu, niko u šatoru, mrzelo me da pitam dal nemaju vakcine il neće da se vakcinišu. Lep trg kojim dominira gradska skupština i džamija, što bi rekli novije igradnje, tj sagrađena nakon pada režima Envera Hodže koliko sam ukapirao. Ništa bitno tako da nastavi prema moru lepim bulevarom Epidam gde je na dnu, sa desne strane, Vizantijska kula koja predstavlja jednu od najvećih znamenktosti Drača. Pređoh bulevar i pravo na šetalište, tj Volga Durres. Ogroman znak “I Love Durres” je prava atrakcija za turiste. Fotkanje, tj molba da me slikaju koju preljubazno prihvataju. Šetnja pored mora, jer pretpostavljam gde bi muzej trebao biti, me dovodi do njega. Kustos neki dečkić, karta 400 leka, koji mi više puta ponovi da sve što me zanima ga priupitam. Nažalost muzej se renovira i radi samo prizemlje iliti od 7 veka pre nove ere do drugog nove. Fantastični arheološki eksponati koji ostavljaju bez daha. Čoveče od pre 2 700 godina. Preozbiljno. Koliko je moćna civilizacija živela ovde, čudo. Ali kako idem malo pa malo eto kustosa zamnom sa onim čuvenim pogledom "jel si siguran da nećeš da ti pričam?". Pa dobro ajde. Nema veće sreće nego kad ga upitah da mi objašnjava. Zalete se pun gas "ovo ovde Vam je 7 vek, mermera figura... A onda su iz petog veka pre nove ere našli netaknut grob žene... A onda dolaze Rimljani...." veoma kvalitetni sat vremena. Kad obiđosmo krug naravno poče svakodnevnica: kolika je plata, šta je završio, kakva je situacija itd itd. Prezanimljiv dečko, skoro svršeni diplomirani istoričar umetnosti. Pun pogodak. Odatle pravac dvorac, mada više malo jača vila, albanskog kralja Zoga koji je vladao samo 11 godina 1928 do 1939 godine. Odatle kažu i najlepši pogled na Drač. Brdo Bogami jako ali gde se sve pelo ovo mu dođe laganica. Usput pravoslavna crkva tako da svratih da upalim sveću. Na baš lepom mestu napravljena. Ponovo u brdo i u parku ispred dvorca nekoliko bunkera. Kakva sreća kad ih ugledah ovako izbliza. Stvarno totalno ludilo. Koja je to hipnoza naroda, skretanje teme sa strahovitih društveno ekonomskih problema izmišljenom opasnošću od stranog faktora. Recept koji, neverovatno, prolazi i danas jel da?

Kakav šok kad shvatih da se ne može ući u dvorište i vilu jer je ona ruinirana. Ispred neku albanac dovezao nekog bangkadežanina koji živi u Vašingtonu i njegovu ženu italijanku koji mi objasni da kad je sve prslo devedesetih i kada su im piramidalne banke pokupila svu kintu, da su narod, vojska i policija koji su čuvali objekat, opljačkali celu vilu. O neee. Ništa aj polako nazad uskoro bi trebala i grupa da stigne. Dogovor je da se nađemo kod amfiteatra rimskog cara Hadrijana kojim je i Cetar šetao. Amfiteatar je imao 15 000 mesta bato moj. Spičih se niz brdo i prođoh kroz ostatke odbrambenog zida do amfiteatra. Alo rođaci, pa moje dvorište sređenije i uređenih od ovoga. Realno ništa specijalno, mnooogo lepših amfiteatara sam video po Grčkoj, Italiji.. Itd. Snimih odatle jedan drugi vidikovac i krenhu ka njemu. Znači ništa obeleženo nije tako da sam 10 puta promašio put. Ali pogled sa njega je izlečio sve. Drač na dlanu.. Top. Pravac nazad na glavnu štradu, kupovina suvenira, kad stiže poruka od Bobana da oni neće skoro tako da prelomi, autobuska stanica i hvatanje busa za Tiranu. Pun gas do nje i taman kad joj priđoh sa prozora kombija u pokretu se dere suvozač "Tirana, Tiranaa", ja u čudu. Mahnuh rukom kad on zakopa u mestu. Uđoh u njega a on krcat. Što bi rekli, Tirana spremi se...

Galerija slika