SkverFoto: Facebook/Dusan Djuric Cure

Ćuretove pustolovine po Albaniji - treći deo (FOTO)

Autor: Dušan Đurić Ćure
15:00 | Četvrtak, 13 05 2021

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao strasni ljubitelj putovanja, otisnuo se u još jednu pustolovinu, a ovoga puta njegovo odredište je bilo Albanija. Portal InfoKG je proteklih dana objavljivao Ćuretove putopise i fotografije sa ove destinacije. Ovaj Kragujevčanin najavljuje da će posetiti uskoro nove destinacije, što znači da nas očekuju nove pustolovine. 

U celosti i verodostojno Vam prenosimo Ćuretov putopis napisan u jednom dahu, a on Vam se unapred izvinjava na greškama.

Žamor u hotelu praćen sudaranjem kofera koji se užurbano ostavljaju na recepciji je, onaj pravi, aperitiv pred doručak koji najavljuje novu avanturu tokom koje ćemo videti najznačajnije arheološko nalazište - magični Butrint. Doručak što bi rekli "od tice mleko" ali nažalost, a možda i na sreću, bez posnih jela tako da poneka maslina, malo salatice i to je to. Malo je teže postiti kada se putuje ali to samo još više jača volju, kao kad dižeš "benč" a neko ti samo malo "dodaje" na šipku. A uostalom i Patrijarh (koliko je ova reč postala sinonim za) Pavle je govorio " Najbolje stanje organizma je kad si malo gladan". Dobro aj sad da ne izgleda kao putovanje nekog Samarićanina, pocepah posnu plazmu čim uđoh u autobus. I malo pardon griskija...

Krenusmo ka jugu, ka granici sa Grčkom u toliko hvaljeni Ksamil i Sarandu. Izlazak iz Drača i put ka Valoni u početku prođe u nekom blic sumiranju utisaka o do sada viđenom a onda graja iz autobusa vrati u stvarnost. Opet fascinacija brojem bunkera. Neverovatno, komentarišemo da ko nije imo bunker u dvorištu taj bolje da se nije ni rodio. Priroda je lepa, što bi rekli brdski kraj a mi prolazimo dolinom. Naiđosmo na veći grad Frej gde nam vodič, inače specijalista za Skadar, objasni da je udaljen 8 km od drevnog korintskog grada Apolonije. Grad Fjer je osnovala porodica Vrioni kao trgovački grad u 18. veku. U blizini grada se nalaze zalihe nafte, prirodnog gasa i bitumena, za koje postoje zapisi iz 1. veka.

Kroz Fjer je prošla srpska vojska povlačeći se preko Albanije tokom Prvog svetskog rata. U gradu ima Srba i postoji Srpsko udruženje „Jedinstvo“.

Sa desne strane na nekom brdu je pravoslavni manastir i vodič reče da, se tu oženio Đorđe Kastriot janičarski Skenderbeg. Baš, baš zanimljivo. Nastavljamo put do Valone, tj skrećemo ispred Valone i nastavljamo ka Đirokastri. E sad može se i uz more ali kažu da je taj put mnogo teži ali za zaljubljenike u more, romantike, avanturiste pravi pogodak. Mi nastavljamo boljim putem kroz unutrašnjost koji prolazi kroz čarobne predele. Jednostavno kada bi vas neko spustio ovde definitivno bi pomislili da su ispred vas pejzaži neke srednje Amerike, nekih pogleda na Sijera Madre.

Definitivno deo puta koji oduzima dah. Pa onda naletosmo na brzu planinski reku čarobne tirkizne boje gde na jednom prevoju zidaju mali hotel sa čije će se terase moći videti dugi, krivudavi tok reke nebeskih boja. Lokalci, svesni atrakcije u kojoj će mnogi putnici praviti pauzu već su zauzeli okolne useke izlažući robu, svoju domaću radinost, što prehrambenih proizvoda, pića ali i suvenira. Pred samu Đirokastru je selo Lazaret, a gde ćeš čudnije od njega.

Albansko selo Lazaret za koje se smatra da je jedan od najvećih proizvođača marihuane na širem području Balkana u 2014. godini je tri dana bilo poprište pravog sukoba policije i meštana.

Lazaret je godinama imao određenu vrstu autonomije i albanska policija jednostavno nije tamo zalazila, dok je biznis nezaustavljivo rastao. O ovom albanskom selu pisali su i Guardian i Daily Mail i DW.

Selom su gospodarili lokalni narko moćnici i njihovi čuvari, a koliko su bili moćni svedoči i činjenica da je Albanija tada na selo poslala i pravu vojsku. Naslovne strane novina su bile pune priča o tome kako je mafija čak i zoljama gađala policiju u oklopnjacima koji su išli u “zauzimanje” Lazareta. Dobro organizovani i teško naoružani meštani branili su se danima, ali albanska policija je uz podršku vojske bila jača i Lazaret je na kraju pao. Tada je zaplenjeno preko 12 tona marihuane. Kažu da su od tada sve starije muške glave u zatvoru. A kad će kući ne zna se.

Nailazimo na Đirokastru, grad iz prvog veka pre nove ere, pod zaštitom Uneska nad kojim dominira tvrđava i smatra se da se grad razvio negde u 13 veku oko tvrđave. Imao je brojnu grčku populaciju ali vremenom se dosta njih odselio za Grčku. Sada ima oko 30 000 stanovnika. Interesantno je da su Grci osvojili tu oblast 1914 godine i proglasili s Severni Epir ali su im oteli Francuzi i poklonili Albancima. Kako bre niko nama nikada ništa da pokloni, već kroz celu istoriju osvojeno na bojnom polju, uz stravične žrtve, izgubimo u potpisivanju primirja. Kako to da svi saveznici nakon svakoga rata okrenu nam leđa?
A Đirokastru je imala tu čast da bude rodni grad nikoga drugoga do Envera Hodže. Nažalost nema svraćanja već samo panoramsko razgledanje iz autobusa. 

Napokon pauza i to kod grčke poslastičarnice koja je nadomak planine brda koji deli deo oko Sarande sa ostatkom Albanije, možda ovo grubo zvuči ali moramo da presedamo iz našeg velikog busa u manji jer naš ne može da prođe serpentine. Da, da.. Nerealno ali je tako. Nema boljeg mesta za pauzu od grčke poslastičarnice “Kalimera”. Vrh kafa, slatkiši, kolači, sladoled, znači prste da poližeš. Baš ona prava, mada su ovde svuda poslastičarnice nivoa mnogo iznad bilo kojih drugih prodavnica. I u Draču, i u Tirani, svuda su prelepo sređene a proizvodi preukusni. Pauza pola sata i prebacivanje u manji bus, sa manje stvari jer što bi se reklo “neće slonče u lonče”. E sad kreće najteži deo puta, bukvalno serpentina na serpentinu, ali vozač je top a kako i ne bi kad ceo život vozi samo ovu relaciju. Šalimo se na njegov račun, pošto najavljuju da će da probiju tunel kroz brdo, šta li će onda da radi kad ceo život samo ovih 20km okreće u krug. U busu top atmosfera jer vodič pušta, sa telefona, na razglas našu narodnu muziku, naravno onu za koju on misli da je top. Vaskrso je jedno desetak naših pevača. Napokon mu oteše telefon i poče nešto što može da se sluša. Već svi pomalo nervozni od puta tako da je ovo baš dobar ventil za opuštanje. Dreči bus a vala drečimo i mi jer se polako nazire more i predivni Ksamil.

Prelep pogled sa visine na jezero Butriniti, gde se mešaju slatka i slana voda i koje je prepuno farmi školjki po kojima je ovaj kraj nadaleko poznat. Viđao sam i ranije kaveze za školjke ali ovoliki broj realno nigde. Znači za večeru školjke. Dočeka nas neko šućmurasto vreme u Ksamilu, i pošto nije planiran obilazak Butrinta već samo hotela, odvojih se od grupe i pravac, naravno peške jer ima samo 7km, do Nacionalnog parka Butrint. Ravno, lepa priroda i mozak na livadi. Dobro dođe da se malo protegnu noge posle onakvog jučerašnjeg tempa i današnje vožnje u busu. Mada treba samo pravo da se ide mogli su malo bolje da obeleže. Neki ljudi sa desne strane, gde je velika tabla Butrint sa slikama nalazišta na odmorištu hasaju nešto i ja ih priupita kuda sada, te mi oni objasniše ono čuveno “samo pravo”. Polako niz put kad me stiže jedan od njih sa kombijem i stade da me poveze. Vidim željan društva i priče, vlah iz Rumunije došao ovde da radi da zaradi, pa mi objasni da ovaj deo Albanije naeeljavaju pretežno Vlasi i da zato oni dolaze tu da rade. Ostavi me ispred ulaza i on polako na skelu da ga prebaci na drugu stranu jezera, a ja u magični Butrint.

Malo se iznenadi momak na ulazu, još nije sezona pa je i manje turista a on zakucao pod neko drvo da odmara. Skoči ko oparen i pravo na kasu. Alo dečko ma samo ti lezi odmaraj neću ja dugo samo malo da gvirnem al ne vredi 1 000 leka, tj oko 1 000 dinara ulaz. U nivou najvćih svetskih arheoloških nalazišta. Eto po nečemu da je Albanija ista ko Evropa. 
Ostaci Butrinta su uključeni na UNESKO-vu listu Svetske baštine 1997 godine. Ali je kasnije stavljen na Uneskov spisak ugroženih mesta Svetske baštine zbog pljačke, slabe zaštite i neadekvatnog upravljanja i konzervacije. Do 2005. uslovi su se popravili tako da je Butrint skinut sa lista ugroženih nalazišta.

Koliko je moćan Butrint govori njegova istorija. Vergilijev spev Eneida pripoveda o Enejinoj poseti Butrintu na putu prema Italiji. Razvoj i ranu slavu Butrinta valja pripisati hramu posvećenom Asklepiju, bogu medicine, podignutom u 4. vijeku prije Hrista. Hram se nalazilo na južnom obronku akropole. Vernici su dolazili u hram u potrazi za izlečenjem, ostavljajući simbolične predmete i novac za boga i sveštenike koji su ga opsluživali. Oko 380. godine prije Hrista naselje utvrđeno novim dugačkim zidom i s pet gradskih vrata, obuhvatajući površinu od četiri hektara.

Godine 228. prije Hrista pao je pod rimsku vlast, dok je u 1. veku pre Hrista postao sastavni dio provincije Macedonia. Julije Cezar osnovao je koloniju koju je naselio svojim veteranima oko 45. godine prije Hrista, a Avgust je udvostručio veličinu grada i broj rimskih naseljenika. Nove građevine uključivale su akvadukt, kupalište, kuće, forum i nimfej. U 3. vijeku zemljotres je uništio veliki dio grada, nakon čega je započelo njegovo sporo, ali neprekidno propadanje. Početkom 6. veka Butrint je postao biskupsko sedište, te je izgrađena velika krstionica, jedna od najvećih ranohrišćanskih građevina te vrste, i bazilika. Vlast Vizantijaca nad Butrintom trajala je do 12. veka, nakon čega su područjem vladale mnoge sile, s obzirom na to da se nalazilo na strateški važnom prostoru – na plovidbenom putu između Jadranskog i Jonskog mora. Za njega su se posebno borili Venecija (do 1796. godine) i Osmansko carstvo (do nezavisnosti Albanije 1912. godine)

Polako krenuh u obilazak i opet onaj neki osećaj koji ne mogu opisati, neko strujanje kroz telo, neki žmarci, nešto što bih rekao, zračenje ovog jakog energetskog polja koje puni telo nekom energijom za koju, što bi rekao profesor Baltazar “izgleda lepo i moćno, al ne znam zašta služi”. Put je kroz drvored koji najvljuje šta nas čeka na njegovom kraju. Skrenuh desno i pravo banuh ispred pozorišta koje je izgrađeno na padini akropole i okrenuto prema kanalu Vivari koji predstavlja ulaz u jezero Butriniti. Korišćenje prirodnog nagiba brežuljka pružilo je praktično rešenje za smeštaj gledalaca, što je tipična karakteristika antičkih grčkih pozorišta. Prvobitno pozorište verovatno je bilo vrlo malo. Prošireno je u 3. veku prije Hrista, te je gledalište (cavea) produženo do zgrade riznice. Raspored sedjenja bio je organizovan hijerarhijski, tako da su sjedišta najbliža pozornici bila namenjena najistaknutijim građanima. Stati na pozornicu i pogledati prema tribinama polako vraća taj žamor među gledalištem dok predstava ne krene. Sav taj narod obučen od svečanih toga do običnih haljina u tom nekom 4 veku pre hrista. Uh, koliko je daleko ta civilizacija bila tada od drugih, da pomisliš da smo i mi sada daleko iza nje.

Nastavih kretanje stazom kroz šumu, ceo Butrint je na malom poluostrvu pod šumom, i naiđoh na Krstionicu. Hrišćanstvo je procvetalo u Butrintu u 5. veku, a grad je imao svog biskupa. Krstionica je izgrađena u drugoj četvrtini 6. veka, i verovatno je delo majstora koji je radio u blizini Nicopolisa. Otkrila ju je italijanska arheološka misija 1928. godine. Radi se o drugoj po veličini krstionici u Istočnom rimskom carstvu, dok se najveća nalazi naravno u Aja Sofiji u Istanbulu. Svaki aspekt arhitekture i dekoracije (podni mozaik koji je veličanstven) krstionice simbolizuje obred krštenja, a fontana na njenoj spoljašnjoj strani predstavlja izvor večnog života. Pažnju mi privlače urezana dva velika pauna u vinovoj lozi koja raste iz velike vaze. Paunovi simbolizuju raj, a vinova loza predstavlja euharistiju i Hristovu krv. Prelepo. Nastavljam dalje i dolazim do bazilike iz 6 veka, pa od nje polako pored mora do “Lavlje kapije”. Lavlja kapija bila je jedan od šest ulaza u grad i ona se takođe nalazi u okviru parka, a smatra se da je nastala u 4. veku p. n. e. Na zidovima se vidi lav, koji se sprema da pojede bika. Lav simbolizuje stanovnike grada i bika kao svoje neprijatelje. Vrata imaju vrlo uski prolaz da bi se onemogućilo da veliki broj ljudi u isto vreme prođe kroz njih.

A sad malo što bi rekli, u brdo do tvrđave. Venecijanci su u 14. vijeku izgradili tvrđavu na vrhu brda, na zapadnom delu prostrane ravne površine antičke akropole. Kaštel na akropoli, najvažnija srednjovekovna građevina Butrinta, uglavnom je produkt rekonstrukcije iz tridesetih godina dvadesetog vijeka. Radi se o moćnoj kuli unutar petougaonog prostora utvrđenog zidom s kruništem. Međutim, delovi prvobitnog zida, vide se na skica Edwarda Leara iz 1857. godine, te fotografije koje je snimio italijanski arheolog Luigi Maria Ugolini dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka, svedoče o moćnom prvobitnom izgledu tvrđave, njenim visokim kulama i pratećim spoljnim bedemima. Nažalost muzej Butrint koji se nalazi unutar obnovljenog dvorca na akropoli, kao izložbeni prostor bogate i složene istorije ovog područja ne radi tako da ostah uskraćen za jedan vrhunski užitak, ali šta da se radi. Dođe vreme da se krene nazad.

Kako prilazim kapiji da izađem tako i počinju oni stari nezadrži, u fazonu, aj da vidim još ovo, ono, da prođem onde pa da zalomim tamo... Divlja pustolov ali nema se vremena više. Svako ko dođe ovde da letuje pod obavezno mora da vidi Butrint. Izlazim i na svu sreću vidim stoji zeleni, moderan, gradski, autobus na parkingu sa tablom Butrint - Ksamil - Saranda. Što bi se reklo ko naručen jer je moj bus otišao za Sarandu. U busu dvojica na zadnjem sedištu, ja ih upitah kad kreće bus, oni mi objasniše u fazonu da će da krene kad dođu vozači. E sad se meni baš i ne čeka nešto i krenuh da stopiram. Drugo pa muško, stade mi neki stariji pecaroš koji ne zna ni reč niti enleskog niti srpskog al ono čuveno ja njemu “Ksamil”, on meni “Ksamil” i krenusmo. Ubi se nešto da me pita al nema šanse ništa da ukapiram šta li me pita. U blizini Ksamila on pomenu Sarandu, ja rukama na mene Saranda tako da nastavismo dalje. Ukapira da je on iz Tirane, da ima valjda neki stan u Sarandi, da peca u Butrintu itd. Uglavnom doveze me čovek do ispred hotela. Stigoh skoro brže nego ovi moji. Saranda iliti na grčkom 40 je grad posvećen 40 mučenika u Sevasteji, vojnici u rimskoj vojsci, koje su kamenovali do smrti po naređenju cara Licinija jer nisu hteli da se odreknu Hrista. 

Hotel Mediteran malo stariji ali odličan, ima čak I panoramski lift ali nažalost ne gleda ka moru. A zaposleni lete oko nas. Malo kuliranja u sobi i pravac večera. Naravno nismo najavili da neki poste pa opet udri po krtoli ali brzo bežanija na šetalište i zabadanje u restoran Limani na vrhuuuunske lignje. Porcija lignji I čaša vina, na najboljoj lokaciji 100 leka. I vi[e nego korektno. A lignje, tanjir da oližeš. Prelepo izgleda šetalište noću tako da ubismo jedan krug i onda nazad jer je policijski čas od 22h. Mada kada smo se vraćali svi kafići puni, što bi se reklo poštuju mere ko naši u Beogradu. U hotelskom lobiju, kao i uvek na ovakvim turama, se završava svako veče sa vrhunskim ambijentom tj opuštanjem uz prisećanje doživljaja sa predhodnih tura.

Torba u liftu koji se spišta ka ecepciji označava početak kraja našeg puta. Svi na doručak, sa kojeg svi bez mene u obilazak hotela a ja lagano u šetnju lepom Sarandom. Što bi se reklo sa kraja na kraj. Ima dosta top, vrhunskih hotela, što bi se reklo baš, baš iznenađenje za mene. Ustvari nije to iznenađenje nego jednostavno nikada nisam ni ponislio o Albaniji kao turističkoj zemlji. Prelepo sunčano jutro i divna, divna šetnje kroz Sarandu. Vratih se na šetalište gde naši sa ture se direktno uključuju na TV Prva jer je njihova ekipa krenula sa nama da napravi reportažu o Albaniji. A onda šetnja duž obale Jonskim šetalištem. Prelepo vreme, prelepa šetnja. Svratim do crkve u samome centru da upalim sveću, valja se. Inače crkva je posvećena 40 mučenika jer i samo ime grada Saranda na grčkom znači 40. Naravno kaka bi to šetnja bila da ne zabodem na pijac koji je na kraju šetališta i prepun povrća, očišćenih školjki u flašama od Koka Kole, mnoštva lekovitog bilja, Nanizanih smokvi i nekih pogačica od srca smokvi. Šareno i zanimljivo. Naravno nazad do Limanija gde uz obalu i kaficu se raspadosh jedno dva sata dok ostali ne dođoše. Glad udarila pa brzinski u grški restoran Gerthela, gde uz najlepše školjke koje sam probao u životu i školjke i čudesnu Senpjer ribu. Što bi rekli kakav savršen završetak ture. Nazad ka busu i naravno kupovina Skenderbega po 750 leka, jer nisam kupio u Draču na šetalištu u fabričkoj prodavnici po 450 leka za grupne ture.

Albanija kao turistička destinacija deluje zanimljivo i treba je obići, mada mislim da samo odlazak na more bez obilaska gradova i arheoloških nalazišta ne bi bio potpun doživljaj. Jedna tura od 15ak dana koja bi krenula u Skadru sa obilaskom Velipolja, preko Kruje, Drača, Tirane, Elbasana, Berata, Valone, Đirokastre, a završila u Sarandi, Ksamilu i Butrintu bi bila apsolutni pogodak i upoznavanje sa jednom tajanstvenom zemljom koja je do skora bila totalno zatvorena za turiste.

Galerija slika