Skver

Ćuretove pustolovine po JUGOISTOČNOJ AZIJI (Prvi deo)

Autor: InfoKG
12:00 | Subota, 06 08 2022

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao strasni ljubitelj putovanja, otisnuo se u još jednu pustolovinu, a ovoga puta njegova odredišta su u Jugoistočnoj Aziji -  Malezija, Singapur i Indonezija. Portal InfoKG objavljuje Ćuretove putopise i fotografije sa ovih destinacija. 

U celosti i verodostojno Vam prenosimo Ćuretov putopis napisan u jednom dahu, a on Vam se unapred izvinjava na greškama. 

Posmatrajući trenutno stanje u svetu, definitivno smo svedoci nekih velikij globalnih promena za koje niko sa sigurnošću ne može predvideti, kad i kako će se završiti. Zbog toga je odluka za sledeće putovanje, a ujedno i odmor, pala na daleku, dugo gledanu, destinciju jugoistočne Azije: Malezija, Singapur i Indonezija. 

"Jaka" i zahtevna destinacija, spoj ultrabogatog Singapura, čvrste Malezije i najveće muslimanske zemlje na svetu Indonezije. 

Plan je da se sleti u Kuala Lumpur, odatle da se prebaci u Singapur, a onda brodom do Džakarte i od nje, preko Yogidžakarte i Surabaje, do čuvenog Balija i njegovih ostrva. Preambiciozan plan ali i još jedan izazov za uvek spremnog pustolova, koji u meni kao "konj u startnoj mašini" puni gas i čeka da se otvori kapija pa da iz nje izleti brzinom svemira.

Vize uzete, karte kupljene, vakcine "primljene", hoteli čekirani i to je to. Kome god kažem šta planiram sledi odgovor "Gde ćeš tamo, jel si lud, vidiš kakva je situacija u svetu...?", naravno da vidim ali i osećam da nikada neće biti "bolje" zato treba gađati "jake" destinacije dok još postoji šansa da se putuje na te razdaljine. 

Dan, dva, pre polaska je uvek isto, pozitivna nervoza, "leptiri u stomaku"...a onda na dan polaska mora da se u Odiseju ubije nervoza. Tako bilo tako i sada. Nikola nas vozi do aerodroma a Tesla kao da je u raketiran a ne u fazi renoviranja. Znači još gore nego u martu kada sam poslednji put putovao. Znači divim se nesposobnosti ljudi koji su postavljeni na skoro sve bitne funkcije u državi. 

Let za Abu Dabi prođe ok. Low cost ali korektan. Pošto se menjaju četiri aviona krenuli smo samo sa ručnim prtljagom, lakše je za konekcije a i šta da vučem kada šta god da zafali može da se kupi, jer je Indonezija dosta jeftina a tamo smo za 7 dana. Let iznad Abu Dabija daje onu sliku novoizgrađenog mesta u pustinji. Sva naselja grupisana u kvadrate i sve ulice pod 90 se seku. Gori lepo noću ali i ništa posebno. Aerodrom u Abu Dabiju, van svakih očekivanja, tj mnogo lošiji nego što sam ga zamišljao, jedino su cene, one prave naftaške, polulitarska koka kola 10 evra. Veća je pauza pa lepo obiđoh aerodrom, al realno nema tu šta da se obilazi. Debelo razočarenje. Nekako sam uvek na istok putovao preko Dohe a njen aerodrom je za ovaj vasionski brod. Tek tada ukapira da idemo preko Omana i zažali što ne napravismo jedan dan pauzu u Maskatu da ga obiđem. Nikada nisam bio. Pauza je samo 4 sata, mislim "samo" za tako nešto. Let iznad Omana daje sliku o zemlji, pustinje i stene i tek negde, negde malo zelenog. Maskat iz aviona ne deluje ništo specijalno, ali ajde ne mora na prvu loptu da se stiče mišljenje o njemu. Aerodrom u Muskatu i više nego korektan, nije veliki ali skockan dobro. Mada realno nije on prometan mnogo. Pošto je velika pauza do leta zakucasmo se na dremanje a ja odo do Imigracionog da se raspitam za vizu. Ko zna, nekada.. Kad ono 14 dana besplatna viza ali i odgovor, kroz osmeh, omanke na pultu, da je 4 sata premalo za bilo šta. Ok. Sledeći put. 

Dva sata pred let za Kochi u Indiji, gde presedamo za Kuala Lumpur, otvoriše čekiranje u tranzitnoj zoni i mi prvi da to završimo i da se zakucamo  pored našeg gate pa i ako zaspimo, probudiće nas. Predadoh pasoše kad poče među njima neko meškoljenje. Nešto se domunđavaju i onda hladan tuš. Ne mogu da nas puste na let jer nam treba viza za Indiju. Čekaj koja viza, kad smo zvali Indijsku ambasadu u Beogradu i rekli su nam da za tranzit ne treba viza a isto piše na sajtu našeg Ministarstva inostranih poslova. Ma džaba objašnjavamo, ne pušta. Reče nam da uzmemo vize i izađemo na čekiranje sa putovanja iz Omana, da probamo tamo. Uzesmo i pravac treći sprat. Pravo na čekiranje. Uze mi pasoše i prvo pitanje jel smo popunili aplikacioni formular za COVID, naravno da nismo jer nam ne treba viza, jer smo u tranzitu. Objasni nam da mora, tako da odosmo do neke agencije gde dadosmo 30 dolara za 2 formulara, Senada travel, i pravac na čekiranje. Krenu da nas čekira i opet pitanje jel imamo vizu. Objasnih mu, i pokaza sajt našeg Ministarstva gde piše da za tranzit ne treba, ali mi on objašnhava da aerodrom u Kochiju ima 2 terminala a da mi slećemo na jedan a polećemo sa drugog, tako da iako ne napuštamo aerodrom ulazimo u Indiju. Jel moguće ovo ?!?!?! 

Hitno zovemo Indijsku ambasadu u Beogradu, javi se neki muški glas i lagano nam se izvini rečima da nisu znali i da ne mogu sada ništa da urade. Šta bre niste znali ?!?!?! Kukaj, zapomaži ali ne vredi. Svi korektni tako da ne mogu nijednu lošu reč da kažem. Supervizor čekiranja je zvao sve živo da nas ugura na let, čak mi je i njegov telefon dao da pričam sa glavnim iz kompanije ali džabe. Objasniše mi da im je zabranilo Imigraciono u Indiji da puštaju. Auuuuu... kraj. Avion ode. Izgubljena konekcija za dalje, zbog loših informacija u Srbiji. Užas, ali hajde tražimo drugu kombinaciju. Ali sve pada u vodu jer većina letova za Kuala Lumpur leti preko Indije. Oni koji ne lete idu preko Bangkoka i Kolomba, ali i za Tajland i za Šri Lanku nam treba viza. Haos. Zarobljeni u Omanu, na pola puta, bez izlaza na vidiku. Dobijamo informaciju da možemo jedimo preko Nju Delhija da odemo. Jurnjava za karte za Delhi pa KL, ali opet informacija da ne može ni to. Sati prolaze a mi bez izlaza. Javlja se nada da možemo preko Nepala jer za Nepal se dobija viza pri sletanju. To je to. Jedina šansa. Kupujemo karte za Katmandu u 23:45 sati. Pošto imamo samo rance pravac Maskat da malo pustimo mozak na livadu jer odlepljujemo polako. Umesto početnih 30 sati leta, sve se pomera na 40 sati. Promenismo dva busa od aerodroma i stigosmo u centar zbivanka koji je na šetalištu uz more. Izađosmo kod Suqa, pijace da malo procunjamo. Prešarene tezge ispred lokala paraju oči, a tek miris tamjana kroz celom Suqu daje fenomenalnu dozu mistike, jer i za nas i za njih ovaj susret je iznenađujući. Izlaze ispred tezgi i pitaju da se slikaju sa nama, čude se našoj visini a ona malo iznad proseka kod nas 195cm i 183cm. Sedesmo u kafe na piće, naravno u zemlji nema alkohola, samo sokići, čaj i kafa. Bacih se da istražim Oman, kad ga već jutros prizvah. 

Interesantno je da Omanu pripada enklava Musandam, odvojena od ostatka zemlje teritorijom UAE, koja zauzima strateški važan položaj na južnoj obali Ormuskog prolaza na ulazu u Persijski zaliv. Iznenađenje je da ima 4 miliona stanovnika. Oman je vekovima bio važno trgovačko središte. Godine 1508. Portugalci su zauzeli glavnu luku,  Maskat i držali je do dolaska Osmanlija 1659. Turci su isterani 1741. kad je Ahmed ibn Said osnovao sadašnju vladarsku dinastiju. U početku 19. veka Oman je izrastao u značajnu regionalnu silu. Od 1891. do 1971. bio je britanski protektorat. Godinu dana pre odlaska Britanaca današnji sultan, Hajtan bin Tarik al Suad, je zbacio svog oca, Saida ibn Taimura, nakon čega je započeo modernizaciju zemlje, a 1996. i ograničenu demokratizaciju. Žive od nafte i od taksi za prolazak tankera, prosto. Jak je standard. 

Maskat je jedan od najstarijih gradova na Bliskom istoku. Za njega se zna od drugog veka nove ere. Već tada je bio poznat kao trgovački centar. Prvi Evropljanin koji je stigao do Maskata u savremeno doba bio je portugalski moreplovac Vasko da Gama, koji je ovde prispeo na putu za Indiju. Produžismo obalom koja je sređena. Šetalište od behatona sa raznim mozaicima tako da izgleda top. E, kad se u Kragujevcu postavljao behaton u glavnoj ulici izgubio sam glas objašnhavajući tadašnjim čelnicima da nam je grad siv, da je život radnika težak i da na sve to oni udare sivi behaton, da baš sve bude u bedaku. Unesto da odu na FILUM, zamole ih da daju za ispit ili kolokvijum studentima da crtaju mozaike u glavnim ulucama sa bojama u kojima se pravi behaton ( crvena, plava, žuta, zelena..), jer se tačno znaju širina i dužina trotoara i dimenzije behatona, pa ko najbolje uradi da bude nagrađen od Grada. Kako bi to moćno izgledalo, ali svi moji predlozi do sada čelnicima Grada su ostali "mrtvo slovo na papiru", možda je i bolje tako. Iznad šetališta je utvrđenje ali nema se snage da se popenje jer je prošlo oko 32 sata bez spavanja. Naletosmo na prelep Riyam park, tako da se zakucasmo na travu da iskuliramo. Park krasi mermerna skulptura kadionice za tamjan. Odatle nazad do Suqa na klopu. Shawarma vraća u život, a gazdarica, starija podebela, se navrzla na nas i ne pušta. Nešto smo joj simpatični. Pade i fotkanje i sladoled za usput, ma sve kako treba. Odvede nas u prodavnicu tepiha koja se graniči sa restoranom. Auuuuu, koje ludilo. Persijanci, Indijci, Kašmirci..i to top kvalitet. Oduševi me jedan od svile i vune koji, u zavisnosti kako gledaš, bude taman ili svetlucavo svetao. U zavisnosti od veličine ide, mali za 1 500 evra a veći od 15 000 evra pa na dalje. Košta ali i vredi. Reče mi da zgazim bosom nogom na njega. Ninašta u životu nisam zgazio da je bilo tako meko i prijatno. Ludilo, jednog dana, ko zna... Na tezgi ispod stakla pare iz mnogo zemalja sveta i naš "Tesla". Objasni joj ko je Tesla, ali i ona zna dosta. 

Odatle pravac na aerodrom, hvatamo avion za Katmandu. Stara dobra taktika daje rezultate i opet smo sami na po 3 sedišta tako da odspavasmo malo, jedno 3 sata. 

Kako je top prelet preko Nepala, preko Mont Everesta, ej video sam ga... Kućice u Katmanduu kao da se neko igrao i prosuo razne vesele boje po gradu. Prelepo okrečene među svim zelenilom Nepala, daju tako lep prizor da je to neverovatno. Aerodrom u Katmanduu, kao naša autobuska stanica, dobro kao naša nekada kada smo je imali. Na ulazu pregled Covid pasoša kao i svuda, bace pogled, ništa im nije jasno i puste te. Onda na popunjavanje aplikacije na kompjuterima koji su pored i pravac po vize. 2 vize 60 dolara, ali pošto plaćamo karticom 62 dolara. E onda opet kod policije neko ispitivanje, nešto im nije jasno ali ja prođoh a Ljubicu još malo zadržaše ali eto i nje.  Kada smo bili u Omanu, jedan radnik u agenciji je pozvao svoju koleginicu Pušpu u Katmanduu da nam pomogne za kartu. Hvatamo jednog pandura da je pozove i dogovorismo se gde da se nađemo. Jedna fotka ispred aerodroma jer neki retardaći ubiše sa slikanjem. Stiže Pušpa, vodi nas u njenu kancelariju i tu počinje nova agonija. Nema slobodnih letova danas za KL... Auuuu, novi haos. Za sutra ima samo 2 mesta. Mi već gubimo plaćeni hotel u KL a tek ako ostanemo jednu noć ovde ispustićemo ga  skroz. Kancelarija kao naše zemljoradničke zadruge pre 50 godina. Sav nameštaj star i u poluraspadnutom stanju. 

Nema izlaza, agonija se nastavlja. 3 sata jurnjava na sve strane i ništa. A kroz prozor ispred nas Katmandu, nedosanjani san. 

Sve sam bio dogovorio pre Covida, mesec dana Indije, Nepala i Tibeta i dođe Covid. Ali neka, polako, biće dana za megdana. Tračak nade je njen drugar koji radi u agenciji čiji avion leti. Čas ima karti, čas nema, ali nekako na kraju uspeva da nas ubaci u taj noćni, jedini let. Cena karti, dve do KL je veća nego povratna Beograd Bali. Užas, ali nema drugog izlaza, u glavi samo da se dočepamo KL, jer smo sve platili a sada sve to propada. I taman kad dođe u kancelariju sa kartama crče mu POS terminal. Novi sat agonije. Ne vredi, kad nešto krene krivo ono ne ispravlja do kraja. Jedimo rešenje je da se ode direktno u agenciju da se proba tamo. E sad i Pušpa i drugar su sa motorima, tako da Ljubica kod nje a ja kod drugara. Na sve ludilo još sat vremena na motoru kroz pregust saobraćaj. Stigosmo a onda se nastaviše problemi, neće kartica da prođe. Naravno subota je sve se zatvara u 15h. Ponovo nema izlaza. U 15h, tada je kod nas 10 ujutru Ljubica dobi Telenor banku i oni nam objasniše da za sumnjive zemlje ne puštaju veliku uplatu već moraju da se pozovu. Kako je top sve, moliš se da prođe kartica, da te neko odere za ogromnu kintu. Napokon prođe, svima lakše. Pozvasmo taksi i pravac centar da malo obiđemo Katmandu kad smo ovde. Neželim ništa da čitam o Katmanduu, ne želim da u njega ulazim jače sa ovoliko negativne energije, jer hoću da dođem u Nepal onako kako sam zamišljao, sa ogromnim osmehom i sa zonama pozitivne energije jer to Nepal definitivno zaslužuje. Izlazimo iz taksija i na pola ulice nas stiže čuvar da kaže da kupimo karte da bi obišli  kraljevsku palatu sa hramom Telaju iz 16. veka. Platismo i onda u obilazak. Startova me neki vodič, ubi na mestu, al barem zna gde je WC, gde možemo da se presvučemo u nešto lakše. A WC ne možeš da se pomeriš koliko je mali tako da sam odustao. Neki praznik danas prepun je centar. Hrane golubove ko da ih tove za praznik. Milion golubova je svuda a vala i koze vezane ispred hramova kojih ima nekoliko, koje su unezverene jer non stop ih neko ćuška a vidim i da će na kraju dana da završe na nekim ražnjevima. Žalosno ali to je to. Naletesmo na neku gužvu, kad ono svi kupuju neki jogurt, svi pa i mi. Vrhunski domaći slatko koseli jogurt sa nekim ljuspicama. Ubija kako je dobar. On je već na ulazu najpopularnije turističke ulice Thamel sa mnoštvom radnji, koje prodaju domaće rukotvorine i opremu za treking. Gužva je nesnosna. Motorića milion koji kao rojevi pčela, po samo njima poznatom rasporedu idu i taman kad pomisliš, gotovo, sudariše se, izgiboše svi, uvidiš da oni imaju svoj način razmišljanja i da se to nikada neće desiti. Svratismo na piće u neki lepo opremljen kafić da odmorimo a piće ko da smo u Knez Mihajlovoj, ali ajde već smo na kraju snage. Nazad u  centar da uzmemo taksi za aerodrom, ali i da pojedemo nešto. Kupismo neke suvenire na brzinu. Prvo upitah taksistu koliko će da uzme do aerodroma, toliko odvojismo sa strane a ostalo za klopu. Nađosmo neki domaći restoran u suvom centru koji nije skup tako da pojedesmo nešto i pravac taksi. Vožnja do aerodroma kroz stravičnu gužvu a glave nam padaju ko na Pez bombonama od umora. Stigosmo na aerodrom ali opet frka, jer neće da nam se update aplikacija MySajahtera koju moraš da popuniš da bi ušao u avion za Maleziju. Srećom na aerodromu ok lik koji nam šerova njegov internet i pomože da popunimo. Uradismo chek in i taman da prođemo kad eto trče sa štanda i mašu da se vratimo. Pa šta je sad? Kad ono nisu videli dal imamo vize. Uh kakvo olakšanje, pokazasmo im i krenusmo dalje. Dođosmo do gate i taman da malo odmorimo kad, jedan sat pre leta sa razglasa obaveštavaju da je zadnji poziv za ukrcavanje. Brzo do izlaza kad ono stvarno. Svi su tu i avion kreće sat ranije. Ludilo. Glupo da primenjujemo staru dobru taktiku jer je avion pun, jedva smo našli 2 karte al ajde možda neko ne dođe. Kakvo čuđenje kad videsmo da je avion poluprazan a sve karte blokirane danas. Strašno, ne kapiram ništa. Kako je poleteo tako se ispod nas pojavila fenomenalna slika Katmandua noću. Kao da gledaš vedro nebo ispod sebe sa milion zvezda, kućica koje su rasute po planinama i nekako grupisane u sazvežđa koja prate linije puteva. Prelep, ali prelep pogled. Kako je avion ušao u oblake tako smo i zaspali rašireni na po 3 sedišta. 5 sati leta i napokon Kuala Lumpur. Negde oko 58 sati puta sa spavanjem oko 6 sat,i i to kakvim, i bez presvlačenje. E za to ćemo lepo da vidimo kad se vratimo, jer uradiš sve što treba i doživiš jaće maltretiranje jer dobiješ pogrešnu informaciju iz Ambasade a i pogrešna je postavljena na sajt. A onda na kraju "Izvini nismo znali", realno na tome se neće završiti. No dogovor je da to što se desilo ostaje iza nas a od sada samo pozitivno, jer jednom se ide na ovako putovanje a nema toga što Bali neće izlečiti.

Galerija slika