Skver

Ćuretove pustolovine: MOJA JUŽNA AMERIKA (Sedmi deo)

Autor: Dušan Đurić Ćure
14:00 | Subota, 02 02 2019

Kragujevčanin Dušan Đurić Ćure, poznat kao veliki ljubitelj putovanja, otisnuo se u novu avanturu, a ovog puta o svojim pustolovinama nam piše iz Južne Amerike.

Kao i na dosadašnjim putovanjima, Ćure piše u dahu, kad "ugrabi" koji minut između dva obilaska, sa mobilnog telefona, pa vam se unapred izvinjava na greškama. U celosti i verodostojno vam prenosimo njegov putopis.

Put za La Paz je oko jezera Titicaca, realno ništa bitno za videti tako da koristim vreme da obnovim pročitano o Boliviji. Nastala na temeljima civilizacije Tijavanaku čiji je glavni grad nastao 1 500 godina pre nove ere a sama civilizacija je imala najveću ekspanziju u 7 i 8 veku nove ere kada su se širili bez ratova, nego mudrom politikom i proizvodnjom hrane kojom su "kupovali" druge narode. U tome su im pomagala krda lama tako da su mogli da prenose hranu u udaljene predele carstva. Najveću ekspanziju doživljavaju 950 godine nove ere da bi 1000te godine grad nestao zbog ogromnih suša. Naravno obnavljaju ga Inke tokom svoje ekspanzije. Po dolasku španaca ova oblast je znana kao Gornji Peru sa glavnim gradom u Čakrasu današnjem Sukreu. Bila be izuzetno važna za špance jer oni 1545 godine osnivaju grad Potosi pored ogromnih rudnika srebra, koji je u to vreme bio najveći grad na američkom tlu sa 150 000 stanovnika. Naravno pretvaraju lokalno stanovništvo u robove i vrše jednu od najvećih pljački u istoriji. Tupak Katari je poveo ustanak protiv njih i držao u martu 1781 godine u opsadi La Paz tokom koje je poginulo 20 000 ljudi ali bez uspeha. Konačna borba za nezavisnost je počela 1809 a završila 6 avgusta 1825 kada je oohodom sa severa Antonio Hose de Sukre, potpomognut sa Simonom Bolivarom, proglasio nezavisnost. 19 vek je bio koban po Boliviju jer je u više ratova sa susedima, najpoznatiji Pacifički rat protiv Čilea izgubila više od 50% svoje teritorije. U 20 veku tek kreće, kako bi rekli, južnoameričko vojno huntsko razdoblje gde se na vlasti smenjuju razne hunte i pokušaji demokratskih vlada u kome jednu od najbitnijih uloga ima Radnička narodna partija. Trenutno na vlasti je Evo Morales, prvi predsednik iz redova domorodaca, koji je nakon 2 mandata promenio ime države i dobio treći.

Periferija La Paza ( na španskom Nuestra senzora de La Paz, a na ajmarskom Chuqiyapu -, zlatna farma), podseća na pojedine afričke gradove, skoro nijedna kuća sa fasadom, od trotoara ni leka a gužva ko da je neko najavio smak sveta za 2 sata pa svi u panično bežaniji. Imamo sreće da nas međugradski bus vozi pravo do hotela ali ubismo dobra dva sata dok ne stigosmo do Las Brisas koji se nalazi u samom centru. Prvo "viđenje" sa gradom je malo razočaravajuće, na trgu ispred hotela policija u punoj borbenoj opremi tako da pada u vodu moja iluzija o jednoj socijalističkoj slobodarskoj zemlji. Naravno uska ulica tako da na iskakanju iz busa i vađenju prtljaga bi pozavidele mnoge specijalne jedinice. Hotel više nego dobar, tuširanje i pravac suv centar. Udara malo ogromna visina ali uz stari dobri recept lako se savladava. Prvo da zakaže o spuštanje biciklama niz Death road, najveću atrakciju u izletima. 70 evra, dobar dan doviđenja, ali završismo. 

Na 50m od hotela je čuvena Veštičija pijaca, glavna atrakcija grada. Naslušao se dosta o njoj a sad i da je vidim. Sve što sam zamišljao pade u vodu. Jedno desetak tezgi uz ulicu i isto toliko lokala, al kad vidiš tezge i lokale da se naježiš. Tu vise preparirani skeleti sa vunom od jaganjca, neki skelet od pitaj Boga kojih životinja, na tezgama stotine praškova, žaba, neki paketići sa raznim drangulijama... jezivo. Ono što upada u oči su ljudi, kao i u Peruu, koji dolaze kod gatara da im "pomognu". Na sve strane miris tamjana, bacaju neke koske... auu... beži dok slučajno ne odleti neka vrsfžbina i gekne me u čelo. La Paz je između brda tako da su samo poprečne ulice ravne a uzdužne ko skakaonice. Stigosmo na trg kojim dominira katedrala posvećena San Francisku. Realno lepa ali ne među dvadesetak što sam video. Uđosmo i ništa specijalno. Izađosmo i krenusmo u tumaranja ulicama. Živ grad definitivno ali se vidi siromaštvo. A da ispred katedrale gata još njih desetak ali definitivno za nas najzanimljiviji oni što gataju bacajući lišće koke. Sam centar protkan uskim ulicama i ogromnom gužvom ali je primetno da nema nervoze. Niko nikome da svirne. Dominiraju lokali sa suvenirima i proizvodima od Alpake i Lame, tj od njihove vune. Prelep šareni kolorit. Stvarno milina je šetati se kaldrmisanim uličicama, al bi mi sve to lepo izasfaltirali, i načičkanim radnjicama koje više robe imaju napolju nego unutra. Krenusmo da nađemo neku klopu i uđosmo u veliki tržni centar na centralnom trgu jer se kroz njega prelazi na drugu stranu centra, pošto ga deli bulevar. Iznenadi se a u stvari to je i logično za socijalističke zemlje. Celo prizemlje su knjižare. Realno tako i deluje, da su siromašni ali obrazovani. Naletosmo na 3 štanda gde se prodaju sokovi od ceđenog voća. 8 bolivara, ali onaj pravi ceđeni i to pola litra. Odmah je bilo jasno da će ovo biti naša česta stanica ovih dana. Prođosmo most i u centralno šetalište. I više nego skromno, nedolično mnogo manjeg grada nego što je La Paz. Na vrhu, ono što bi rekli, gradska menza, sa domaćom hranom. Branko uze neku sečenu kobasicu sa pomfritom a ja mlevenu šniclu sa jajetom na oko na njoj. Ukusno. Hrana i u Peruu i u Boliviji je baš ukusna ali bez hleba. Još malo prošetasmo uličicama i nazad na glavni trg. 

Na ogromnim stepenicama koje se spuštaju od tržnog centra ka katedrali San Francuska sede ljudi, ne možeš iglu da ubaciš, čak i na terasama tržnog centra načičkani ljudi koji gledaju na plato i na momente se grohotom smeju. Naravno uletesmo i mi u gužvu kad ono neka grupa izvodi skečeve. Top zanimacija, ali se vidi da su odlični jer je publika oduševljena. Ponovo stiže umor jer je ovo grad na 3650 metara nadmorske visine.

Današnji dan je odvojen za obilaženje Doline meseca i La Paza. Naručismo 2 taksija i pravac Dolina meseca. Nisam nešto ni čitao o tome tako da ne znam ni šta me očekuje. Taksista nas vozi kroz ceo La Paz. Lep je grad ali isuviše strm jer se razvio, skoro do vrhova okolnih planina pa je deo gradskog prevoza i sistem žičara. Dolina meseca, original Đavolja Varoš samo što je dosta veća. Klasična turistička zaluđica da se otme lova. Nazad u taxi i pravac Nacionalni stadion Bolivije. Taksista objašnjava da su radovi oko stadiona u toku pa će da nas ostavi malo dalje. Stižemo ispred i ono stvarno prekopano sve oko stadiona. Menjaju celokupnu infrastrukturu glavnog prilaznog trga. Smucasmo se malo okolo i provalismo da uđemo na sam stadion, na sveto mesto gde nisu za pobedu ni Brazil, ni Argentina znali a kamoli manje zemlje. A ko će da trči na blizu 4 000 metara kad i mi čim uzbrdo naiđe srce počne ko čekić da udara, srećom ima leka nego moraš ceo dan da ga motaš. Sunce je i ponovo gorimo. Velika je visina i onda ne osećaš da goriš a u stvari ko u mikrotalasnoj da si. Rešimo Branko i Ja peške do hotela, jedno sat i po sa kraja na kraj grada, čija aglomeracija sa gradom El Alto i Viača ima oko dva miliona stanovnika od kojih 50% čine indijanci. Leži na reci Čokejapu ali je ona uglavnom ispod građevina. Osnovan je 1548 godine i mnogi misle da je on glavni grad ali nije. Glavni grad je Sukre ali bogataši iz grada su uspeli da pobede u "ratu" za poziciju sa Sukreom tako da je sedište vlade i dalje u La Pazu. Obilazak gradskih pijaca i ovakve šetnje su nešto u čemu najviše uživam na putovanjima. Tako nekako najbolje skapiram grad. Produžismo i dalje od hotela da uhvatimo žičaru, crvenu liniju, i popnemo se na vidikovac. Vožnja žičarom je impresivna jer imaš grad na dlanu. Fenomenalna. Izađosmo na zadnjoj stanici nadajući se da ćemo odatle videti ceo La Paz kad, ćorak. Jeste pogled ali ne na ceo. Nazad crvenom do kraja, pa u narandžasti i izđosmo do starog kvarta sa muzejima. Lepe uličice kojima dominira trg, na kome opet dosta vojske ali i dosta ljudi u narodnoj nošnji koja je prelepa, preprešarena. Iskulirasmo pola sata i opet lutanja ulicama. Lep grad koji sad nema neke ludilo zgrade ali takvu energiju osećaš u njemu da je to čudo.

Na centralnom trgu opet gužva i ista ekipa zabavlja narod. Iako ne znamo španski zanimljivi su i nama za gledanje. Naravno opet miks od ceđenog voća, sedenja na trgu, kupovine suvenira i na spavanje jer sutra je spuštanje biciklima niz Death road.

Galerija slika